Nedavno objavljeno znanstveno istraživanje hrvatskog dominikanca, Stjepana Krasića OP, otkriva gotovo nevjerojatno, stoljećima zaboravljeno poglavlje povijesti hrvatskog jezika. Dokumenti iz Vatikanskog arhiva — dio kojih se prvi put sustavno analiziraju — pokazuju da je hrvatski jezik u 16. i 17. stoljeću uživao međunarodni prestiž koji danas djeluje gotovo nezamislivo.
Bio je ne samo prepoznat i cijenjen, nego i službeni pan-slavenski jezik Katoličke crkve, a učio se kao obavezan predmet na najstarijim i najuglednijim sveučilištima Europe.
Ovi uvidi dramatično mijenjaju uobičajenu sliku o razvoju hrvatskog standardnog jezika, za koji se najčešće smatralo da je oblikovan tek u vrijeme Ilirskog preporoda u 19. stoljeću. No, kako pokazuju istraživanja fr. Krasića, povijest je počela mnogo ranije — u Rimu.
Hrvatski kao “sveslavenski” jezik Vatikana
U 16. stoljeću Katolička crkva našla se u jednoj od najdubljih kriza svoje povijesti. Protestantska reformacija širila se Europom, istok je čvrsto držalo pravoslavlje, a osmanski prodor bio je na vrhuncu. U takvim okolnostima Crkva je tražila način kako učinkovito komunicirati sa slavenskim narodima, koji su bili ključni u geopolitičkom i vjerskom preustroju kontinenta.
Papa Klement VIII. zato je 1599. zatražio od vrhovnog poglavara isusovaca, Klaudija Akvavive, da pronađe najprikladniji slavenski jezik koji bi mogao poslužiti kao zajednička, normirana osnova za dijalog sa slavenskim svijetom.
Nakon konzultacija stručnjaka — izbor je pao na hrvatski jezik. Odluka je došla nakon konzultacija s tada vodećim europskim lingvistima, među kojima se ističu Slovak Teofil Kristek i Španjolac Alfonso Carillo. U svojim pismima Kristek je hrvatski jezik opisao kao: najrasprostranjeniji među južnim Slavenima, izrazito lijep i harmoničan, povijesno i kulturno utemeljen, najpogodniji za izradu standarda.
Tako je jezik naroda koji tada nije imao državnu neovisnost, niti jedinstvenu kulturnu instituciju, izabran da postane lingua franca svih Slavena.
Obavezan predmet na Oxfordu, Sorbonni, Bologni i Salamanci
Kad je hrvatski (tada najčešće nazivan “ilirski”) proglašen pan-slavenskim jezikom, uslijedio je niz izvanredno važnih koraka.
Pape Grgur XV. i Urban VIII. izdali su službene dekrete kojima se propisuje da se hrvatski jezik mora predavati kao obavezan predmet na najuglednijim sveučilištima Europe. Na popisu se nalaze: Oxford, Sorbonna, Bologna, Padova, Salamanca, Beč, Köln, Rimska sveučilišta i mnogi drugi.
Hrvatski je tako uvršten u program zajedno s hebrejskim, grčkim, kaldejskim i arapskim — jezicima ključnima za tadašnje teološke i znanstvene studije.
Vatikan je želio osigurati strogu provedbu ove odluke, pa je papa Urban VIII. uveo iznimno ozbiljne kazne: svećenici koji nisu učili hrvatski bili bi suspendirani, a studentima i profesorima koji ne bi položili hrvatski jezik najmanje dvije godine bila je zabranjena dodjela doktorata i čak svako akademsko napredovanje.
Kašićeva gramatika: rođenje standardnog jezika
Kako hrvatski jezik tada još nije imao standardiziranu gramatiku, u Rimu je 1599. osnovana Akademija ilirskog jezika (Academia linguae Illyricae). Cijeli projekt ovisio je o sposobnosti jedne osobe: mladog isusovca iz Paga — Bartola Kašića.
Njegova misija bila je presudna: izraditi prvu standardnu gramatiku hrvatskog jezika za potrebe čitave Europe.
Nakon četiri godine rada, objavio je epohalno djelo Institutionum linguae Illyricae libri duo (1604.), prvu hrvatsku gramatiku u povijesti. Temeljio ju je na štokavskom narječju, koje je tada bilo najraširenije među Hrvatima, čime je Kašić nehotice odredio buduću osnovu današnjeg standardnog hrvatskog jezika.
Nakon objave gramatike, vatikanska tiskara Polyglotta započela je masovno tiskanje hrvatskih knjiga — misala, brevijara, rituala, katekizama i drugih priručnika. Tiskano je više od 100 naslova, a distribuirani su diljem hrvatskih zemalja, značajno pridonoseći pismenosti i jezičnom ujednačavanju.
Presuda Rimske Rote: “Ilirski JE hrvatski”
Zbog istovremenog korištenja naziva slovinski, dalmatinski, ilirski i hrvatski, kroz povijest je često postojala zbrka oko stvarne pripadnosti “ilirskog” imena. Odluka o tome, iznenađujuće, nije došla od lingvista — nego od suda.
Godine 1651. svećenik Ivan Jampšič, rođen u Rimu, zatražio je ulazak u Zavod sv. Jeronima, koji je bio rezerviran za “Ilirce”. Hrvatima u zavodu bilo je jasno da je taj status vezan isključivo uz hrvatske zemlje, pa je slučaj završio na Vrhovnom sudu Rimske Rote.
Presuda iz 1656. bila je povijesna i nedvosmislena:
“Pravom i istinskom provincijom ilirskog naroda bila je, jest i treba se smatrati Dalmacija ili Ilirik, čiji su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, iz kojih se isključuju Koruška, Štajerska i Kranjska.”
Kartograf Andrea Buffalini zatim je izradio službenu kartu koja precizno prikazuje Ilirik kao prostor današnje Hrvatske, Bosne i Slavonije — i time zauvijek potvrdio pravno-cartografsku vezu između ilirskog i hrvatskog imena.
Zaboravljena slava hrvatskog jezika
Istraživanje fr. Stjepana Krasića otvara novo poglavlje hrvatske kulturne povijesti. Pokazuje da hrvatski jezik: stoljećima prije preporoda ima status međunarodnog jezika, bio je službeni jezik Vatikana za komunikaciju sa slavenskim svijetom, predavao se kao obavezan predmet na najboljim sveučilištima Europe, bio je ciljano standardiziran u Rimu, imao je pravno potvrđenu pripadnost hrvatskom narodu.
Ova otkrića mijenjaju perspektivu na ulogu hrvatskog jezika u europskoj kulturi i baštini. Ona nas podsjećaju da je hrvatski, iako pripada malom narodu, imao golem i dugotrajan utjecaj — prepoznat, cijenjen i promoviran iz samog središta katoličke Europe.
preuzeto s: vjera.hr
