Dan nakon Božića katolički vjernici diljem svijeta obilježavaju blagdan svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika i jednoga od sedmorice đakona prve Crkve. Smještaj njegova blagdana neposredno nakon svetkovine Kristova rođenja snažno podsjeća da otajstvo Utjelovljenja u sebi već nosi i otajstvo križa – put nasljedovanja Krista često vodi putem žrtve i vjernosti do kraja.
Stjepanova povijest mnogo nam govori i danas. Uči nas da se socijalna, karitativna zauzetost nikada ne smije odvajati od hrabrog navještaja vjere. Kao jedan od sedmorice đakona bio je određen ponajprije za djela milosrđa, no milosrđe se kod njega nije moglo odvojiti od navještaja Evanđelja. Uz služenje siromašnima, sveti Stjepan otvoreno je naviještao raspetoga i uskrsloga Krista, sve do prihvaćanja mučeništva.
Kako ističe papa Benedikt XVI., sveti Stjepan prije svega govori nam o Kristu – o Kristu raspetome i uskrsnome kao središtu povijesti i našega života – te nas podsjeća da križ uvijek ima središnje mjesto u životu Crkve i svakog vjernika.
Prema tradicionalnim hrvatskim običajima, blagdan svetog Stjepana obilježava se i odlascima u posjet rodbini i prijateljima, uz božićne čestitke i slavlje novoga početka.
Sveti Stjepan do danas uživa posebno poštovanje zbog svoje dosljednosti u vjeri i življenju Evanđelja. Isticao se čistoćom duha, darežljivošću i snažnim svjedočanstvom vjere. Umro je za Krista i za ljubav prema bližnjima, a njegove posljednje riječi – „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ – trajno svjedoče o veličini njegova duha i dubini kršćanskog oprosta.
U prvim godinama kršćanstva većina obraćenika bila je palestinskog podrijetla, no kako su Židovi bili raštrkani po Maloj Aziji i istočnoj Europi, Evanđelje se brzo širilo u grčko-govornim krajevima. Među njima se osobito istaknuo sveti Stjepan, poznat po revnosti i čudesima koja je Duh Sveti činio po njemu. Njegovo slobodno i odvažno naviještanje Krista izazvalo je protivljenje i mržnju dijela židovskih vjerskih vođa.
Stjepan, Židov iz Jeruzalema i pravi praktični kršćanin, imenovan je jednim od sedmorice đakona prve kršćanske zajednice. Djela apostolska svjedoče o njegovoj brizi za siromašne i nemoćne te o snazi i milosti kojom je djelovao među narodom. Njegove propovijedi dovele su do obraćenja mnogih, što je dodatno raspirilo gnjev protivnika. Nakon uhićenja održao je znameniti govor pred Velikim vijećem, osvrnuvši se na povijest spasenja – od patrijarha i Mojsija, preko proroka, sve do Isusa Krista, kojega su židovske vođe pogubile. Zbog tog svjedočanstva izveden je izvan grada i kamenovan.
Poput svoga Učitelja, sveti Stjepan oprostio je svojim mučiteljima u času smrti. Njegovo mučeništvo povezano je i s likom Savla, koji je odobravao njegovo pogubljenje. Nakon obraćenja, Savao će postati sveti Pavao – jedan od najvećih navjestitelja Evanđelja i svjedok snage Božje milosti.
Spomendan svetog Stjepana uveden je u crkveni liturgijski kalendar 380. godine. Iako nije poznato točno vrijeme njegova rođenja, predaja drži da je mučeništvo podnio u svibnju. U kršćanskoj ikonografiji prikazuje se kao mladić u đakonskoj odjeći, s palmom mučeništva u jednoj ruci i kamenom u drugoj.
Sveti Stjepan i danas ostaje snažan uzor kršćanima – pozivajući ih da vjeru žive javno, hrabro i dosljedno, uvijek povezujući djela ljubavi s istinom Evanđelja.
