Hagiografi smatraju svetog Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena.
On je prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan.
Bio je jedan od onih ljudi o kojima su govorili čitavi naraštaji.
Djetinjstvo i mladost
Sveti Martin rođen je oko 316. godine u Sabariji, današnjoj Mađarskoj.
Njegov otac, Talijan po podrijetlu, služio je kao rimski časnik i tu se doselio sa svojom obitelji.
Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji.
Po očevoj želji postao je vojnik i časnik Rimskog Carstva.
Njegovo ime, Martin, umanjenica je imena Mars – boga rata.
Otac ga je tako nazvao u čast svojoj službi, ne sluteći da će njegova sina povijest pamtiti ne po ratnim podvizima, nego po djelu milosrđa koje će postati simbol kršćanske ljubavi prema siromasima.
Čudo plašta
Jedne hladne zimske večeri časnik Martin vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza.
Na cesti je susreo siromaha u dronjcima, koji je drhtao od zime i zamolio ga za milostinju.
Martin nije imao ni novca ni hrane, ali je učinio nešto neobično:
uzeo je svoj široki časnički ogrtač, mačem ga prerezao napola i polovicu dao promrzlom prosjaku.
Legenda pripovijeda da je te noći Martin u snu ugledao Isusa odjevena u polovicu njegova ogrtača.
I čuo je kako Isus govori anđelima:
„Martin, koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem.“
Tom je objavom Krist potvrdio svoju evanđeosku riječ:
„Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.“
Od vojnika do redovnika
Ubrzo nakon tog događaja, Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i prima krštenje.
Vjera koja se živi kroz ljubav potpuno ga je osvojila.
Progonila ga je misao da mora postati misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja.
Najprije je obratio na kršćanstvo vlastitu majku.
Na neko se vrijeme povukao u samotništvo na otoku Gallinaru, a potom otišao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika.
Dobio je kuću u mjestu Liguge, koju je pretvorio u prvi samostan u zapadnoj Europi, želeći život provesti u molitvi i tišini.
Biskup i pastir
Kad je 371. godine preminuo biskup Hilarije, narod Toursa nije našao boljeg nasljednika od Martina.
Tako je vojnik iz prisile, redovnik po izboru, postao biskup po Božjoj volji.
Bio je uzoran pastir: evangelizirao je barbarska galska plemena, suzbijao krivovjerja i branio slobodu Crkve od upletanja civilne vlasti.
Siromašni i nevoljni voljeli su ga kao oca i prijatelja, dok su ga plemići i dio klera ponekad smatrali prestrogim, jer je tražio svet i odgovoran život.
Nasljeđe svetog Martina
Nikada nije zaboravio redovničku skromnost.
Nakon samostana u Ligugeu, osnovao je još jedan u Marmoutieru, blizu Toursa, koji je postao središte redovničkog života u Francuskoj.
Njegova gesta dijeljenja plašta postala je nadahnuće mnogim naraštajima, umjetnicima i vjernicima.
Francuska ga štuje kao svoga prvog zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima diljem Europe blagdan svetog Martina (11. studenoga) slavi se kao dan zahvalnosti i radosti, kad se „novo vino pije u čast sveca“.
Sveti i ponizni biskup preminuo je 8. studenoga 397. godine.
Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.
Molitva svetog Martina (za ustrajnost u Božjoj borbi)
Gospodine, ako sam i dalje potreban Tvom narodu,
neću izbjegavati trud.
Neka bude volja Tvoja.
Vodio sam dobru bitku dovoljno dugo.
Ipak, ako me, Gospodine, obvežeš da nastavim bitku
u bojnim redovima Tvoje obrane,
nikad neću tražiti izgovor zbog manjka snage.
Ispunit ću sve što si mi povjerio.
Dok Ti zapovijedaš,
ja ću se boriti pod Tvojom zastavom.Amen.
Usporedi: Josip Antolović, SJ
