1. Posuda za pranje, čišćenje
Kažu mnogi pobožni ljudi: “Ako želiš da ti Bog pogledom svojim blagoslovi djelo ruku tvojih, učini to s molitvom na usnama!” I mene je netko napravio od gline. Promatrao je dobru zemlju, dobru kombinaciju zemlje s vodom, dobar rad ruku koji od zemlje stvara nešto prekrasno i korisno. Ja sam nastala od zemlje za zemlju, za dobro, da služim kao posuda za čišćenje, pranje ruku, nogu. Koristili su me u više prigoda, ali najčešće u svojstvu dobrodošlice gostu na vratima. Sluga bi me Gospodarev uzeo u ruke i polijevajući vodom prašnjave noge gostu u ime doma iskazivao dobrodošlicu.
Čuo sam za one posude u Kani Galilejskoj i kako je jedan iz Nazareta svojom čudenosnom riječi u posudi za pranje vodu u vino pretvorio. Blago tim posudama. Više nisu bile samo sredstvo dobrodošlice, nego i dio veselja u najboljem vinu.
Ja sam čekala svoje vrijeme iščekujući slugu koji će mene uzeti u ruke i polijevajući gostu noge vodom iskazati dobrodošlicu. Uz mene je uredno složen i ubrus, spremni smo za uslugu. Zato smo načinjeni. Naš nas je tvorac izradio spretnom rukom s molitvom na usnama.
I u dane Priprave, umjesto sluge uzeo me Gospodar u ruke, Učitelj. Opasao se ubrusom i oprao noge svojim učenicima. Svi su se tome čudili. Meni je to još bilo čudnije. Zar me ne bi radije trebao u ruke uzeti neki sluga, učenik, a ne Učitelj i Gospodar. Oprao je noge svojim učenicima. Neki su se bunili zbog toga, odbijali pristati. Netko je otišao vani prije pranja. A Učitelj ih je mirno poučavao, posvetio, molio nad njima. Kao da je on neki novi lončar koji moli nad svojim posudama koje oblikuje svojim rukama.
Kasnije sam čula da je Upravitelj u svojoj posudi oprao ruke od toga Učitelja. Ubili su ga nedužna. Koja je bila njegova krivnja? Je li zbog toga što me je u ruke uzeo i oprao noge umjesto nekog sluge? Ili što je u molitvi nad svojim učenicima stvarao nešto novo. Nadam se da ću to jednom saznati.
Samo za kraj još jedan citat, nije mi potpuno jasan, ali svejedno ga s Vama dijelim: “Bogu ništa nije nemoguće…” Možda i nad nama Bog, lončar neku lijepu molitvu moli dok od nas čini nešto novo.
2. Maslina
I ja imam svoju priču. Ja sam Maslina. U jednoj knjizi koju Biblijom nazvaše, spominju me više od tisuću puta. Neki me kršćani nazvaše znakom Božje providnosti i brige za ljude. Drugi me, zbog moje čvrstoće i otpornosti, prozvaše simbolom snage. Moju grančicu je donijela golubica nekom Noi kao znak pomirenja Boga i ljudi. A kad je On, Učitelj ušao Sveti grad Jeruzalem, kidali su moje grančice i mahali kao Mesiji. I ja sam bila radosna što mogu darovati svoje zelenilo da uzveličam slavlje. Moje stablo je u prodolini, kod potoka kojeg nekad Cedronom prozvaše, ispod veličanstvenog Hrama. Bila sam nekoć davno sa svojim prijateljicama u taj vrt posađena. Prolazili su ispod mojih grana znani i neznani, neki su se divili mojim lijepim granama, neki su me trgali kao da sam bezvrijedna. Ali On, Učitelj, On me je grlio i kao da je kod mene tražio još snage, još providnosti, razumijevanja. Osluškivala sam često Njegove tihe molitve dok su učenici bezbrižno spavali. Čula sam ga i kako plače, oplakuje Sveti grad. Nisam ga razumjela, ali sam osjećala da je potreban blizine. Žao mi je što u tim trenucima nije neka golubica otrgnula koji moj listić da mu ga pokloni. Oni koji su trgali moje grane za Njegov svečani ulazak sad su negdje drugdje.
Nisam razumjela njegovu molitvu, ali sam osjetila da moli za nešto pozitivno, opterećen što ga ne razumiju, što mu pripremaju nešto kobno.
Molio je, u molitvi spominjao svoga Oca, plakao, znojio se. Moje žile su osjetile krv i vodu njegova znoja. Bilo mi ga je jako žao što toliko pati. Žao mi je što to ljudi ne primjećuju. Voljela bih da to jednom shvate i pogledaju u Njega.
Došli su neki ljudi i okrutno ga odveli, udarali…
Kasnije sam čula da se priča da su ga i ubili, ne znam zašto jer znam da je bio dobar čovjek. Ali čula sam i da je uskrsnuo, što god to značilo.
Sigurno je Onaj kojega je molio učinio nešto lijepo da njegova molitva i suze nisu uzaludne.
Samo za kraj još jedan citat, nije mi potpuno jasan, ali svejedno ga s Vama dijelim: “Ljubav nije ljubljena” Možda i s nama Bog, naš vrtlar, uspije učiniti nešto lijepo od čega će nam poteći ulje dobrote i obraćenja.
3. Drvo
Ja sam drvo, deblo, stablo. Ima nas raznih vrsta, mekših i čvršćih. One tanje stabljike, bogate sokovima, djeca rado uberu i prave lijepe svirale. Izrezbare našu koru i načine lijepe šare kojima se predstavimo svojom ljepotom. Kad nam stablo očvrsne, sijeku nam grane, pilaju ih, ponekad i čitavo stablo. Tek onda počinje lijepa igra misli i djela. Za nekog ću postati stol, stolica, lijepa nosiljka ili ograda.
Sjećam se kako me promatrao igrajući se na mojim granama. Josip mu je, dok je bio dječak, otkrivao kako drvo nije samo lijepa svirala, nego i dobro sredstvo. Drvo treba upoznati, obrađivati, njegovati i brižno oblikovati u nešto lijepo. Neki kreativci od drveta mogu i kip napraviti. Meni je najdraže kad me iz obične grane pretvore u žlicu. Onako bih ostao negdje osamljen i nekoristan, a ovako i dalje živim, služim, koristan kao žlica, zdjela, kolijevka ili stolica.
Obrađivao me je, proučavao moje stijenke i pretvarao u nešto što ni ja nisam znao da mogu biti. Kao da se tim poslom seoskog tesara spremao za nešto više i veličanstvenije od običnog struganja moje tvrde kore. Napravio je štap koji mu je bio najbolji prijatelj u beskonačnim šetnjama. Koliko tek on tajni zna od našeg prijatelja! Znao bi mi prepričavati kako je, dok ga je držao u rukama, s nekim razgovarao, ali kako nikoga nije vidio, samo je osjetio nešto veličanstveno. Nevidljivo, ali ipak tako iznenađujuće toplo i ugodno.
Jednog dana je otišao iz Nazareta. Majka ga je ispratila suznih očiju, kao da je nešto slutila. Prije polaska ušao je u tesarsku radionu, onu koju je naslijedio od pokojnog Josipa. Otišao je i samo sa sobom prijatelja štapa ponio. Kasnije sam čuo da je i njega ostavio na Jordanu i povukao se sam u pustinju.
Kasnije su i mene sasjekli na duge grede, istesali i u Sveti grad odnijeli. Nisam znao kako me planiraju iskoristiti. Za frulu sam prestar, a za stol sam neugledan. Možda sam im mrtav tek za ogrijev potreban. Postavili su me kao neki stup na izlazu iz grada. Sjećam se dana kad su se mnogi okupili, nosili palmine i maslinove grane, nekog su dočekali kao velikog gosta. Ne znam tko je to bio, ali sam čuo u daljini pjesmu “Hosana..” Nisam je razumio jer je tada neki vojnik pored mene nešto radio, tesao neke grane. On je slab tesar. Moj prijatelj je ipak to nježnije radio…
Nakon nekoliko sam dana opet vidio veliko mnoštvo oko mene, ovaj put nisu bili veseli. Umjesto grančica u rukama, imali su stisnute šake, umjesto pjesme čujem psovke i plač.
Doveli su neke osuđenike, među njima i mog prijatelja. Ni danas ne znam zašto, pa bio je dobar tesar. Iako su ga na mene čavlima prikovali, u mojim žilama je prostrujila Njegova krv. Kad sam ga na sebi obješenog čuo u meni se život obnovio. Oživio sam kao nekad kada mi se po granama penjao. Sad još bolje znam, uistinu je bio dobar čovjek, sin Božji.
Samo za kraj još jedan citat, nije mi potpuno jasan, ali svejedno ga s Vama dijelim: “Oprosti im Gospodine, jer ne znaju što čine” Možda i s nama Bog, naš tesar, u nama uspije nešto učiniti od tvrde naravi.
4. Čavao
Ja sam čavao, stvoren od metala, u vatri kovan i čvrsto oblikovan. Od mene se puno toga očekuje. Moram biti jamac stabilnosti, o meni ovisi čitava konstrukcija. Iskovali su me da budem čvrst, postojan, vremenu i vlazi usprkos ustrajan. Mojeg mlađeg brata su u šiljak iskovali, na koplje postavili. Ponos naše obitelji je mač, sjekira. Oni su odlika čvrstoće i preciznosti.
Kad me iskuju, od mene očekuju da drvo probijam, duboko se u njemu usidrim i sve povežem. Kod mene nema šale, nema micanja, nema bježanja. Gdje ja dođem, teško me se iskorjenjuje.
Ima nas velikih, malih, širokih i uskih sječiva. Nekad nas tako iskuju da dvije grede u cjelinu povežu. A kovači, naši oci, uvijek znojni i od čađe zamazani, kao da se natječu tko će jače udariti, koji će nas bolje užarene od ognja oblikovati. Često čujem njihovu pjesmu uz ritam čekića i strujanje toplog zraka iz kovačnice gdje nas stvaraju.
Meni su namijenili da budem duguljastog oblika, oštrog vrha i plosnate glave. Tako mogu duboko i precizno u drvo zaroniti i uz njega nešto prikovan obuhvatiti. Žao mi je drveta. Znam, boli ih naša britkoća, ali i mi moramo živjeti u njih prikovani. Radije tako, nego negdje u kutu propadati. Ja želim biti koristan, nešto prihvatiti i učvrstiti.
Toga su me dana donijeli u drvenoj posudi, ovaj put sam sretno izabran za svoj životni zadatak. Tada još nisam znao što me čeka. Umjesto dviju greda ili nekog drugog predmeta, izabrali su me da osuđenika prikujem uz drvo križa. To sam najmanje očekivao. Nisam ja za sramotne smrti, brzo će me izvaditi i iskrivljenog baciti. To nisam očekivao.
No, jedno me čudi. Umjesto da taj osuđenik kao drugi psuje i proklinje, on moli. Kao da s križa nekog hvali, zahvaljuje. Osjećam se čudno – umjesto da ja njega prikujem uz drvo, On mene prigrli. Krv me je njegova nakvasila i nekako osvježila. Tako se nekako barem osjećam korisno.
Ipak nečemu služim. Samo kratko, jer On je brzo umro, klonuo je i duh prepustio. Nekom se molio, tako sam shvatio.
Kasnije su me neki pobožni ljudi pokupili s ostalim čavlima i kao neku svetinju pohranili. Ni sad ne shvaćam što se sa mnom događa. Odgojen za grubost drugima, sad i ja druge ljubim.
Samo za kraj još jedan citat, nije mi potpuno jasan, ali svejedno ga s Vama dijelim: “Hoće li tko sa mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi ” Možda i s nama Bog, naš kovač, u nama uspije nešto dobro iskovati.
5. Haljina
Ja sam haljina, lijepa, u jednom komadu otkana, u jednom malenom kutku Josipove kuće, na tkalackom stanu, nježnim Marijinim rukama. Za svog sina je tražila najljepše, tražila je mjesto u kojem će sakriti malene čestice svoje ljubavi. Promatrala je ovce na ispaši, zadovoljno se smješkala dok je runo na njima raslo, izabrala je najljepše i najmekše za svoju najdražu haljinu. Dok je pročišćavala runo od mrtvih vlakana, u mislima je prebirala sve milosne trenutke: kako ju je na izvoru anđeo susreo, u kući pozdravio i radosnu vijest navjestio. Iako nije znala što je Bog iska, spremno mu se poklonila i život svoj predala. Svaku muku i neizvjesnost kroz niti runa mekim je prstima provlačila. A slike su se izmjenjivale: Josip, Elizabeta, Zaharija, maleni Ivan, pa Betlehem, pastiri, trojica mudraca. S bolnim grčem, kao da je na grop naišla, sjetila se bijega u Egipat i onog susreta sa starim Šimunom. Nije znala što od nje Bog traži, ali je sve to u srce pohranjivala. Slažući niti, dio po dio, svoju je povijest tkala u toj lijepoj haljini. Znala je da će svoga sina kao udovica morati ispratiti, kući ostati dok on po svijetu hodi. Bilo joj je teško to spoznati, iako zna da Bog na neznatne uvijek pogled svrne. Znam Gospode da nas voliš, ali nekad je teško sve to shvatiti, a još teže prihvatiti.
Zato majka svojem milom sinu haljinu priprema. Odgojila ga je pošteno i lijepo pa nek i čist i uredan bude. Neka svojim riječima i djelima svjedoči ljubav svih onih koji su ga brižno odgajali, čuvali i dobru upućivali. Samo je muči ona misao starog Šimuna. Koliko veseli, toliko i muči. Znam da je On nada ovom svijetu, ali zašto muka, zašto bol vreba na Njega kad ga svim srcem želim zagrliti.
Ja sam haljina, znak brižne majke svojem milom sinu. Ja svjedočim što znači ljubiti, znam što znači u besane noći bdjeti i raditi, mirom ispunjati sve prisutne. Ja znam kako ga je uspavljivala pjesmom kao dijete milo. Znam, iako nisam tada postojala, ali majka me otkajući u jednom komadu pjesmom hranila i šapatom povezivala, kao da je u meni, novoj lijepoj haljini, željela istkati svih trideset godina milosti života.
Sjećam se kako se nasmijao kad me je darovala Njemu. Sjećam se kako mu je srce zatreperilo kad me obukao. Tada sam i ja zablistala. Znala sam da sam lijepa, ali svoju sam ljepotu na Dobrome otkrila.
Ja sam haljina, lijepa, u jednom komadu otkana. Bila sam prisutna kad je gladne hranio, žalosne tješio, bolesnima vraćao dah života. Mislila sam da nema kraja moje sreće. Bio je sretan On, a ja još sretnija. Osjećala sam još jače sve one majčinske uzdahe dok me po Njegovoj mjeri skrojila.
Osjetila sam se vrijednom, korisnom, za dobro predodređenom.
Sad sam tužna, sama, bačena ispod drveta križa, poškropljena krvlju mojega Gospodina. Osjetila sam jecaj majke pod križem i molitvu predanja Sinu i Ocu. Htjeli su me rastrgati, ali i ovako zamazana svidjeh im se i baciše za mene kocku. Ja, plod ljubavi sada postadoh plijen kockara. Sad sam u nečijoj torbi ili kao poklon ili kao ratni plijen. Kao u nekoj tamnici.
Međutim, nije mi žao. Jer čula sam kako onaj satnik priča da je moj Gospodin mrtav ustao. Kažu, povjerovao mu je, obratio se i sad me traži kao dragu relikviju.
Samo za kraj još jedan citat, nije mi potpuno jasan, ali svejedno ga s Vama dijelim: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju” Možda i s nama Bog, naš krojač, od našeg života nešto lijepo skroji.
6. Kamen
Ja sam kamen, čvrst i postojan. Ja sam vam kao točka na kraju rečenice. Ja izgrađujem neprobojne zidine grada, pred kojima i najveći osvajač u čudu gleda ili bespomoćno poklekne. Gdje padne kamen tu je kraj.
One malene kamenčiće mnogi ne shvaćaju ozbiljno dok im ne dođu glave. Sjećate se onog malog Davida koji je malenim kamenčićem, još glatkim, onesposobio golemog Golijata. Dobro je on i prošao. Da je David uzeo onaj oštri kamen, prvim bi ga udarcem života stajao. A ljudi moji, što je tek onda gromada, od brda odvaljena, koja se u kamenolomu precizno siječe i u blokove odvaja. To su zidine grada, jamac sigurnosti i odlika ljepote.
Znate li da zidovi imaju uši, puno toga čuju, ali još više u tajnosti zadrže. To nam je i još jedna posebnost, zato nas mnogi vole.
Nemojte mi zamjeriti kad vam otkrijem da mi, kameni blokovi znamo međusobno malo šaputati, prepričavati sve što u životu čujemo. Neki će se pohvaliti kako su sjaj i ures Hrama, neki jakost i sigurnost zidina grada. Ma gdje nam je onda kraj.
Čuo sam da se neki tamo zanesenjak zaletio kad je rekao da bi se Hram srušen u tri dana mogao obnoviti. Da samo zna kako smo se nasmijali, srećom ljudi nas ne čuju. Da nas čuju, znali bi da se mi više smijemo tim maštarijama, nego oni koji su nas desetljećima slagali u redove. Nismo mi kratkoročni, mi smo za duge staze.
Ali taj zanesenjak, kažu da ga Učiteljem zovu, često nas puta zbunjuje svojim prorokovanjima. Prvo kaže da će se Hram u tri dana obnoviti, a na drugom mjestu plače nad našom sudbinom, da ćemo nestati. Očito nas tesar ne poznaje, mi smo postojaniji od najtvrđeg drveta. Opet, u mnogo čemu je mudar, ali zašto baš za nas tako svašta govori. Gotovo me tjera da mu povjerujem.
Vidim, narod ga voli. Kažu pomaže, ozdravlja, hrani, propovijeda, čak i oživljuje mrtve. To me od njega najviše brine. Javljaju nam karavane iz Betanije da je tražio da se grob Lazara otvori. I to nakon četiri dana. Pa zar ni mrtvi mira nemaju! Tko je vidio grobni kamen dirati! Kad se ploča jednom sklopi, mrtvi trebaju mirno počivati. Ali kažu da je Lazar ustao. Pitam se samo koliko dugo, ipak će njega opet kamen poklopiti.
A vidim isto, neki ga ne vole. Spremaju mu teške trenutke. Bojim se da će u tome i uspjeti. Da barem znam kako, upozorio bih ga. Šteta, mlad je, a o glavi mu rade. Bilo bi bolje kad bi se povukao, možda bi o kamenu više naučio.
Dogodilo se ono čega sam se bojao. Uzalud mu priče o trodnevnoj obnovi hrama ili o rušenju grada. Da je bio mudriji, starost bi dočekao. Sad mu tijelo moja hladna sjena krije.
Uzeli su me za njega. Najveći sam u kamenolomu Golgote. Tako ću njegov spomenik ostati. A neki su me ljudi, kako bi bili što sigurniji da mu tijelo neće ukrasti, ukrasili carskim pečatom i stražom okružili. Uzalud vam strah prijatelji moji. Moju težinu nijedan lopov ne može pomaknuti. Ja sam tu za vječnost, … dok me za tri dana nešto nježno ne pomakne.
Samo za kraj još jedan citat, nije mi potpuno jasan, ali svejedno ga s Vama dijelim: “Razorite ovaj hram i ja ću ga u tri dana obnoviti ” Možda i Bog, naš klesar, napravi od nas nešto ljudima nepoznato.
Priredio fra Josip Repeša
www.franjevci-split.hr
