U posljednjoj, šestoj kolumni don Mate Brečić piše o zbjegu stanovništa iz Metkovića, Čitluka i Gabele pred osmanlijskom opasnošću 1716. i teškim prilikama u izbjegličkom logoru u Lukama kod Opuzena, konačnom utvrđivanju i danas aktualne granice 1721. te povratku stanovništva na svoja ognjišta 1719.
Život se relativno mirno nastavljao, no 1714. izbio je novi rat koji je potrajao četiri godine. Mlečani su 1715. donijeli odluku zbog koje su se kasnije gorko kajali, o rušenju Čitluka i Gabele i povlačenju do Opuzena i Kule Norinske, zbog straha od osvojenja Čitluka i utaborenja osmanske vojske.
Nakon rušenja Čitluka, Gabele i Metkoivća, stanovništvo je izbjeglo u logore kod Opuzena
Rušenje Čitluka i Gabele uslijedilo je u veljači 1716., a tom prigodom srušen je i Metković. Njegove kule i crkva sv. Ilije (oko koje se nalazila drvena utvrda) srušeni su, mjesto napušteno i stanovništvo smješteno u izbjeglički logor u poljima kod Opuzena.
Biskup Nikola Bijanković je 26. kolovoza 1716. došao u Neretvu. Sam kaže: Došao sam iz Makarske u Neretvu (današnja Gabela), vidjevši onaj grad napušten od naših i djelomično uništen, jadikujući sa suzama žalopojkama gdje sam bio apostolski misionar mnogo godina, i gdje sam sijao riječ Božju krvavim znojem. S planine sam išao u Opuzen, gdje sam našao na širokom polju pet tisuća stanovnika smještenih pod slamnatim kućama i pod šatorima, premještenih iz Neretve po javnom naređenju, gdje pobožno oplakuju ovaj grad i njihova dobra koja morahu ostaviti. Ovdje sam krizmao, dijelio sakramente, propovijedao Riječ Božju, posjetio u četiri dana svoga boravka 1200 bolesnika, krstio 25 u ovom logoru i trideset po raspršenim planinama. Utješio sam ove ražalošćene siromahe i beznadnima sam vratio nadu, kako će se s Božjom pomoću Neretva vratiti, i kako će se uskoro u nju nastaniti jer će Car krenuti oružjem protiv Turaka. Više sam im puta s oltara govorio: Consolamini, consolamini Populem euset nolite timore. Tješite, tješite moj narode i ne bojte se. Dominus nobis cum est state, et manete in vocatione in qua vocati estis.
Branitelji Metkovića 1716. odbili su osmansku vojsku od 1200 ljudi
Izgleda da je do djelomičnog povratka branitelja došlo iste 1716. Naime, te godine branitelji Metkovića odbili su osmansku vojsku od 1200 ljudi. Kao dušobrižnik u Metkoviću spomenut je te 1716. godine fra Bone Bagalović, kada i umire. Izgleda da su kule obnovljene, a i same pobjede branitelja u nekoliko navrata bile su slamka spasa da Metković ne ostane u Osmanskom Carstvu nakon mira u Požarevcu 1718. i razgraničenja na ovom području čiji su se pregovori odužili čak do 1721.
Osmanski pregovarač Ali Mehmed htio je Metković za Osmansko Carstvo, no nepopustljivi pregovarač Alvise Mocenigo, povjerenik za granice, nije popustio. Na kraju je presudio bosanski vezir Osman-paša koji je prepustio Metković Mlečanima. Na granici je tih dana s Alvizeom Mocenigom boravio i biskup Nikola Bijanković. Svojim pismom iz šatora pod Metkovićem Alvise Mocenigo, 31. ožujka 1719., ponovo je potvrdio odluku od 17. prosinca 1699. kojom je franjevcima povjerena briga Metkovića, Dračeva i Doljana, a tom je prigodom najvjerojatnije osnovana i župa.
1719. uzima se kao godina uspostave samostalne Župe sv. Ilije u Metkoviću
Tako se 1719. uzima kao godina uspostave samostalne Župe sv. Ilije u Metkoviću. Župa počinje svoj hod. Nakon spomenutog konačnog razgraničenja 1721. Doljani i Dračevo su ostali izvan teritorija Mletačke Republike, tako da je sada samo Metković bio na slobodnom teritoriju.
Brigu nad turskim područjem Čitluka, Doljana i Dračeva preuzimaju franjevci samostana Kreševo i župe Brotnjo. Pastvu Metkovića vršili su franjevački redovnici Provincije Bosne Srebrene iz samostana u Zaostrogu. Fra Josip Marija de Ebora odredio je 1735. godine dekretom Inter gravissimas stvaranje nove Provincije sv. Kaja kojoj će pripadati Metković, a ista 1743. mijenja ime u Provinciju Presvetoga Otkupitelja.
Prvi izričiti spomen Župe Metković iz 1724.
Prvi izričiti spomen institucije metkovskoga župnika je od 11. siječnja 1724. (parok od Metkovića). Nepoznat nam je i trenutak obnove crkve sv. Ilije, no to je vjerojatno bilo već nakon kraja rata 1718. Župnik fra Jure Jelavić krajem 1734. počinje voditi Maticu krštenih. Franjevci su nakon 1719. godine boravili na mjestu na kojem se nalaze i danas. Mjesto je odabrano promišljeno. Nalazilo se u sredini sela blizu dvije kule, Ilića kule i Grblješine kule, kao sigurno utočite u slučaju nevolje. O župnoj kući i čatrnji piše fra Luka Vladmirović:
Fratarska kuća smještena je u središtu toga mjesta. Prvotno bila je pokrivena slamom ili trstikom. Ipak je 1740. godine p. o. Jure Jelavić iz Vrgorca, tadašnji župnik, vlastitim novcem sagradio novu kuću sa žbukanim zidovima…. Isto tako, fra Mijo Vuičić kasnije je dogradio vlastitim novcem središnji dio kuće, koji se i sada može vidjeti. Načinio je i čatrnju u predvorju za dobro zdravlje redovnika. Inače bi morali piti vodu iz rijeke zbog koje su obolijevali seljaci groznicom trećašom…
Prilike u Dolini u 18. st. nakon 1719.
Tridesetih godina 18. stoljeća u Metkoviću se mijenjaju društvene prilike. Iako je nastupilo mirno razdoblje koje će ponekad biti obilježeno pograničnim sukobima s Turcima, Mlečani dodjeljuju Katoličkoj Crkvi, točnije Makarskoj biskupiji svu obradivu državnu zemlju s lijeve strane Neretve od Metkovića do Opuzena na upravljanje. Iznimka su bile samo neke zemlje Nonkovića u Mobinama.
Država je po Pravu patronata bila dužna voditi brigu o uzdržavanju Crkve, a zauzvrat je imala pravo predlaganja biskupa, no odustala je od izravnoga financiranja Crkve te dala samoj Crkvi svoju zemlju kako bi ona preko svojih zakupnika ubirala desetinu. S time je preuzela i dužnost dodjele zemlje nakon umrlih muških članova. Ona je brinula o obrađivanju zemlje, danima žetve i trganja grožđa, saniranju odrona nakon brojnih poplava. Iz dokumenata možemo saznati puno toga nepoznatoga o stanovništvu Metkovića u 18. stoljeću.
Te zemlje koje su Metkovci obrađivali postale su njihovo privatno vlasništvo 1806. godine. No, o tome nekom drugom prilikom…
za likemetkovic.hr piše don Mato Brečić
