
Prilikom renoviranja jedne japanske kuće, jedan građevinski radnik trebao je popraviti oronuli zid.
Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutrašnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor. Kod jednog zida koji se potpuno srušio, radnik je primjetio guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru. Gušter je bio živ, međutim jedan čavao mu je prošao kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan.
Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i radoznao. Raspitao se za taj ekser i saznao da on tu stoji već punih 10 godina, još od vremena kada je kuća sagrađena!
“Kako je ovo moglo dogoditi?”, pitao se. “Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već punih 10 godina mogao da preživi u ovakvim uslovima? U mraku 10 godina, bez pomjeranja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerojatno i nema nikakvog smisla.”
Vođen znatiželjom, prestao je s radom i počeo pažljivo da pomatra tog nesretnog guštera. Htio je da se sam uvjeri u to što on radi i kako preživljava.
I onda, iznenada, niotkuda se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima.
Čovek je ostao potpuno zatečen onim što je video. Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o svom prijatelju, gušteru zaglavljenom u zidu, i to čitavih 10 godina. To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi.
“Ovo je čudo”, pomislio je.
Tako i vi, nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo.