Početna Duhovna misao DVA KLJUČA ZA ČITANJE PONTIFIKATA PAPE BENEDIKTA XVI. Veliki učitelj vjere koji je Kristovu Crkvu ljubio i zbog nje patio

DVA KLJUČA ZA ČITANJE PONTIFIKATA PAPE BENEDIKTA XVI. Veliki učitelj vjere koji je Kristovu Crkvu ljubio i zbog nje patio

18 min read
99
Neki će se njegovi izričaji jednoga dana vjerojatno čitati kao što danas čitamo pasuse drugih velikana vjere i uma, dok bude svijeta i hodočasničke Crkve na zemlji

»Bilo je posljednji put 1417. godine kad smrt jednoga (bivšega) pape nije značila završetak pontifikata«, započinje svoj prikaz života pokojnoga Benedikta XVI. urednik vatikanskih izdanja Andrea Tornielli, čime aludira i na osjetljivost svoje novinarske zadaće. Osim toga, gotovo osam godina pontifikata Benedikta XVI. – od 19. travnja 2005. do 28. veljače 2013. godine – potrebno je smjestiti u kulturni kontekst prije svega ubrzane sekularizacije, koja se posebno očitovala u nekim tradicionalno katoličkim zemljama, poput Španjolske i Irske. A nije na odmet spomenuti ni to da će Benedikt XVI. ući u povijest kao posljednji u neprekinutu nizu europskih papa.

Je li želio »popraviti« Crkvu?

I naposljetku, da bi se iz mnoštva događaja u jednom pontifikatu izvuklo ono bitno, potreban je nekakav ključ. Jedan od ključeva preuzimamo od samoga kardinala Josepha Ratzingera, koji je napisao meditacije za tradicionalni križni put kod Koloseja na Veliki petak 25. ožujka 2005. U zaključnoj molitvi za devetu postaju među ostalim stoji: »Gospodine, često nam se tvoja Crkva čini poput lađe koja će potonuti, lađe koja pušta vodu na sve strane. A i u tvom žitnom polju vidimo više korova nego žita. (…) Svojim te padom vučemo na zemlju, a Sotona se smije jer se nada da se više ne ćeš moći oporaviti od svojega pada.« Spomenute riječi mnogi su shvatili kao Ratzingerovu kandidaturu za budućega papu. On je pak kasnije rekao da se, umjesto toga, nadao zasluženoj mirovini. No teško je oteti se dojmu da je u pontifikatu želio »popraviti« Crkvu Božju, skrenuti njezinu pozornost na ono bitno, nastavljajući se na veliko djelo svojega prethodnika sv. Ivana Pavla II., za čiji je postupak beatifikacije odmah ukinuo kanonsku odredbu prema kojoj on ne može početi prije nego što od smrti prođe najmanje pet godina.

Prije svega učitelj vjere

»Nema nikakve sumnje da je pontifikat Benedikta XVI. bio obilježen njegovim naučavanjem više nego upravljačkim djelovanjem«, napisao je za vatikanski dnevnik »L’Osservatore Romano« jedan od njegovih najužih suradnika, onodobni voditelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice o. Federico Lombardi. Pritom je citirao samoga pokojnoga papu u miru: »Dobro sam znao da je moja snaga – ako sam koju imao – bilo predstavljanje vjere na način koji je prikladan za kulturu našega vremena.« Neki će se njegovi izričaji jednoga dana vjerojatno čitati kao što danas čitamo pasuse drugih velikana vjere i uma, dok bude svijeta i hodočasničke Crkve na zemlji.

Među procese koje je papa Benedikt XVI. pokrenuo, a koji se pokazuju nepovratnima, svakako je odnos prema spolnim zloporabama u Crkvi. Promjena bi se mogla sažeti riječima: žrtve i istina imaju prednost pred zaštitom dobroga glasa Crkve kao institucije

Među te izričaje svakako spadaju redci iz prvoga sveska knjige »Isus iz Nazareta«, koju je, kao što je sam rekao, napisao ne kao papa, nego kao teolog – ali ipak tijekom svojega pontifikata: »Ovdje se postavlja veliko pitanje koje će nas pratiti kroz čitavu ovu knjigu: ali što je onda Isus zapravo donio ako nije donio mir u svijet, blagostanje za sve, bolji svijet? Što je donio? Odgovor glasi posve jednostavno: Boga. Donio je Boga. (…) Sada poznajemo njegovo lice, sada ga možemo zazivati. Sada poznajemo put kojim mi kao ljudi trebamo ići u ovom svijetu.« To Božje lice objavljeno u Isusu Kristu treba tražiti i svjedočiti Crkva; bez tog Boga svijet umjesto kruha stvara kamenje i zapada u bezličnu »diktaturu relativizma« jer ne umije ispravno poredati stvari. Te je uvide Benedikt XVI. svjedočio ne samo Crkvi, nego i na suvremenim agorama, u Londonu, Berlinu, New Yorku…

Još neki izričaji odolijevaju zubu vremena te postaju jednim od ključnih polazišta pontifikata pape Franje, njegova evangelizacijskoga »izlaska« Crkve: »Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, nego je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac. (…) Crkva ne raste po prozelitizmu, nego po privlačnosti.« Oba su izričaja zapisana u enciklici »Deus caritas est – Bog je ljubav«, prvoj enciklici Benedikta XVI. iz 2005. godine. Za pontifikata objavit će još dvije enciklike: »Spe salvi – U nadi spašeni« (2007.) te »Caritas in veritate – Ljubav u istini«.

Plodovi »hermeneutike kontinuiteta«

Osim spomenutih enciklika u kategoriju nastojanja za duhovnom obnovom Crkve mogu se uvrstiti i tri redovita zasjedanja Biskupske sinode usredotočene na ono najbitnije u životu Crkve: na euharistiju kao izvor i vrhunac života i poslanja Crkve (2005.), na Božju riječ u životu i poslanju Crkve (2008.) te na novu evangelizaciju (2012.). Prve dvije papa Benedikt XVI. okrunio je apostolskim pobudnicama, »Sacramentum caritatis« i »Verbum Domini«, a za treću je to učinio papa Franjo (»Evangelii gaudium«). Na istom obnoviteljskom tragu su i »godine« koje je u svojem pontifikatu proglasio papa Benedikt XVI.: Pavlova godina (28. lipnja 2008. – 29. lipnja 2009.); Svećenička godina (lipanj 2009. – lipanj 2010.) i Godina vjere koja je započela 11. listopada 2012. godine, o dvije znakovite i papi važne prigode, 50. obljetnici početka Drugoga vatikanskoga koncila i 20. obljetnici objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve.

U svemu tome Benedikt XVI. nikada nije njegovao sliku pape reformatora, nego prije pape koji se nastavlja na dugačku tradiciju Crkve. Općenito je bio papa koji je cijenio tradiciju. Poznata je njegova »hermeneutika kontinuiteta« u vrjednovanju Drugoga vatikanskoga koncila, prema kojoj taj događaj nije raskid s tradicijom, nego upravo snažan trenutak unutar tradicije, njezin nastavak u promijenjenim, suvremenim okolnostima. Odraz te ljubavi prema tradiciji bio je i motuproprij »Summorum pontificium« kojim je olakšao uporabu staroga misala Ivana XXIII. iz 1962. godine, takozvane latinske mise. Ekumenska nastojanja, koja nisu obilovala bombastičnim događajima, ali su bila trajna, najavio je na početku svojega pontifikata.

Pokrenuo zaokret u odnosu prema zloporabama

Drugi ključ pristupa pontifikatu Benedikta XVI. neka bude posuđen od njegova nasljednika pape Franje: vrijeme ima prednost pred prostorom; važnije je pokretati pozitivne procese nego »osvajati« prostore. Među procese koje je papa Benedikt XVI. pokrenuo, a koji se pokazuju nepovratnima, svakako je odnos prema spolnim zloporabama u Crkvi. Promjena bi se mogla sažeti riječima: žrtve i istina imaju prednost pred zaštitom dobroga glasa Crkve kao institucije. Na institucionalnoj je razini ono bitno Ratzinger uspio učiniti prije nego što je postao papa. Naime, motuproprijem »Sacramentorum sanctitatis tutella« Ivan Pavao II. je »teže prijestupe«, pod koje spadaju i spolne zloporabe maloljetnika, stavio pod nadležnost Kongregacije za nauk vjere, kojoj je na čelu bio kardinal Ratzinger. No postupak u slučaju karizmatičnoga osnivača »Kristovih legionara« Marciala Maciela Degollada te način postupanja u slučaju Irske jasno su dali do znanja da će zloporabe maloljetnika i svećenička služba u Katoličkoj Crkvi ubuduće biti nespojivi.

Plodni skandal urodio dijalogom

Drugi veliki proces koji je Benedikt XVI. pokrenuo započeo je zapravo kao skandal, skandal koji se kasnije pokazao plodnim. Riječ je o glasovitom regensburškom govoru iz 2006. godine, o njegovu dijelu koji nije izražavao Benediktovo stajalište, ali je, prošavši kroz medijski skandalotvorni filtar, kod muslimana pokrenuo val nezadovoljstva, pa i nasilnih prosvjeda. Kasnije se, međutim, pokazao kao pozitivan šok. U listopadu 2007. godine skupina islamskih teologa i pravnika uputila je papi, ekumenskomu carigradskomu patrijarhu Bartolomeju I. i tadašnjemu anglikanskomu primasu Rowanu Williamsu pismo pod naslovom »Zajednička riječ između nas i vas«. Time je započeo dijaloški proces koji je naposljetku doveo do glasovitoga dokumenta o bratstvu koji su u Abu Dhabiju 2019. godine potpisali papa Franjo i veliki imam kairskoga sveučilišta Al Azhar Ahmad Al-Tayyeb.

Pokušaj prikaza pontifikata Benedikta XVI. ne bi bio cjelovit kad bi se prešutjeli skandali koji su ga pratili, a za koje je on sam bio najmanje odgovoran. Uz spomenuti »regensburški slučaj« tu valja spomenuti i slučaj povlačenja izopćenja četvorice biskupa iz Svećeničke bratovštine sv. Pija X. u siječnju 2009. godine. Kasnije su mediji »iskopali« da je jedan od njih, Richard Williamson, u ranijem istupu nijekao holokaust. Papa je rehabilitirao poricatelja holokausta – glasila je konstrukcija koja je podigla na noge ne samo mnoge Židove, nego i brojne katolike, političare… Jasno, ubrzo je sve »leglo« na svoje mjesto. Među zvučne afere spada i slučaj »curenja« povjerljivih dokumenata sa samoga papina radnoga stola, takozvana afera »Vatileaks«. Nije pretjerivanje ako se kaže da je papa Ratzinger Kristovu i »svoju« Crkvu ne samo ljubio i poučavao, nego je zbog nje podosta i pretrpio.

Odreknuće – povijesni čin
Epitet »povijesnoga« u pontifikatu pape Franje svakako zaslužuje činjenica da on nije završio papinom smrću, nego papinom odlukom, odreknućem od službe. Takav čin prije Benedikta XVI. svijet nije vidio gotovo punih šest stoljeća. Poput bombe su i u Crkvi i u svijetu odjeknule riječi koje je Benedikt XVI. izgovorio na redovitom javnom konzistoriju 11. veljače 2013., iznijevši ujedno razloge svojega čina. »Nakon što sam više puta preispitivao svoju savjest pred Bogom, došao sam do sigurnosti da moje sile, zbog poodmakle dobi, više nisu prikladne za primjereno izvršavanje Petrove službe. Svjestan sam da ta služba, zbog svoje duhovne naravi, mora biti izvršavana ne samo djelima i riječima, nego ništa manje patnjom i molitvom. Ipak, u današnjem svijetu, koji je podvrgnut brzim promjenama i uzburkan pitanjima koja su veoma važna za život vjere, da bi se upravljalo Petrovom lađom i naviještalo evanđelje, potrebna je i snaga kako tijela tako i duha, snaga koja se posljednjih mjeseci u meni umanjila, tako da moram priznati svoju neprikladnost da dobro obavljam službu koja mi je povjerena. Stoga, dobro svjestan težine toga čina, s punom slobodom izjavljujem da se odričem službe rimskoga biskupa, nasljednika sv. Petra«, rekao je tada papa Benedikt XVI.
 
Preuzeto s: Glas Koncila

Pogledajte još

Što Biblija kaže o kažnjavanju djece?

Što vi mislite o tome? Čeznemo za time da naša djeca budu odgojena. Stoga „kažnjavaj sina …