Kvarantore (tal.Quarantore) je katolički običaj molitve i klanjanja pred svetim sakramentom za blagdan Isusovog uskrsnuća koji traje četrdeset sati (tal. quaranta=četrdeset; ore=sati). Sam obred počinje na Cvjetnicu, tjedan dana prije Uskrsa, i traje sve do srijede.
U svom izvornom obliku kvarantore su danas očuvane samo u manjem broju župa koje su ih, primjerice, imale između dva svjetska rata, iako ih, što se razumije, nalazimo samo na hrvatskom prostoru nekadašnje mletačke uprave i Dubrovačke Republike.
Za hrvatsku nacionalnu i vjersku baštinu prigoda je istaknuti jednu nedovoljno naglašenu činjenicu u kontekstu hrvatske pasionske baštine. Naime, i u suvremenoj se talijanskoj literaturi često ističe da je Zadar mjesto najstarijeg spomena četrdesetsatnog klanjanja. Prema zapisima ova pobožnost postoji u Zadru prije 1214. g., a obavljala se kroz tri posljednja dana Velikog tjedna u crkvi sv. Silvestra, iako u svojevrsnom obliku bdijenja. Ujedno se Zadar spominje kao mjesto prvog obavljanja ove pobožnosti izvan Velikog tjedna, točnije u vrijeme izbijanja kuge 1304. g. U prvom svesku djela Zara cristiana, Bianchi navodi predaju da je papa Aleksandar III. 1177. g. – pri svom četverodnevnom pohodu Zadru na putu iz gradića Vieste za Veneciju, a pritom je bio i na Visu – obdario flagelantsku bratovštinu crkve sv. Silvestra oprostima vezanim za obavljanje četrdesetsatnog klanjanja, iako se, što je i razumljivo za to vrijeme, navodi da se Svetotajstvo ne izlaže izvan svetohraništa, nego se klanjanje obavlja pred svetohraništem koje je u obliku groba. Međutim, takav oblik može se samo uvjetno nazvati izvorom onoga što će se pod pojmom 40-satnog klanjanja razviti u 16., a nadasve u 17. i 18. stoljeću. Inače, povijest bilježi da je u 17. st., uz 4. korizmenu nedjelju, postojalo 40-satno klanjanje u Zagrebu.
Mletačka je vlast tijekom 17. st. donijela nekoliko odredbi o ovoj pobožnosti koja je postala veoma omiljena u vrijeme ratnih opasnosti, nedaća i pošasti, uvijek se vodeći riječima psalma: Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi. Tako je poznato da je 1706. mletačka vlast odredila da se u svim venecijanskim crkvama održava 40-satno klanjanje. Ima autora koji smatraju da je venecijanska praksa uvelike utjecala na daljnji razvoj te pobožnosti, međutim tomu su doprinijele i odredbe papâ poput enciklike Graves et diuturnae iz 1592. g. i Aeternus rerum Conditor iz 1623. Novi zamah ovoj pobožnosti, kao i oblik kojeg do danas ponegdje nalazimo, dobila je spomenuta pobožnost 1731. kad je papa Klement XII. izdao najpoznatiju i najutjecajniju uredbu – Instructio Clementina. Iako je donesena za Rim, njezine su odredbe dalekosežno utjecale na opću Crkvu i imale upliva na kvarantore i u najudaljenijim dijelovima svijeta.
Najpoznatiji sveci 40-satnog klanjanja su sv. Karlo Boromejski i sv. Filip Neri koji ih je održavao svake prve nedjelje u mjesecu, a gorljivi podupiratelji su bili isusovci i kapucini. Sve u svemu, zlatno doba 40-satnog klanjanja je 17. i 18. st. Tada je ta pobožnost u Veneciji imala svoj vrhunac, a do 1808. spominje se održavanje noćnih kvarantora u Veneciji. Posvuda je ukrašavanje oltara na kojem se postavljao tron za izlaganje Svetotajstva bilo veoma raskošno, s velikim brojem svijeća, što je bilo u skladu s onodobnim naglaskom na kontrastu svjetla i tame, pa i kao prostor oduška barokne umjetnosti i nastojanja da se doprinese katoličkoj obnovi u vrijeme poslije Tridenta. Tako je u baroku nastala upečatljiva i za mnoge do danas neprežaljena scenografija koja je, što je i razumljivo, s prostora današnje Italije proširena diljem svijeta, pa tako i u biskupije jadranske Hrvatske. Iz današnjeg gledišta može se reći da se ova pobožnost smatrala godišnjom duhovnom obnovom pojedinih župa.
