Početna Duhovna misao Je li Isus zaista želio Crkvu?

Je li Isus zaista želio Crkvu?

25 min read
283

Je li moguće da je Isus Krist želio zajednicu kao što je Crkva? On je naviještao Kraljevstvo nebesko, Kraljevstvo Božje, a umjesto Kraljevstva već gotovo dvije tisuće godina postoji Crkva.

„Crkva je u isto vrijeme vidljiva i duhovna, hijerarhijsko društvo i Mistično tijelo Kristovo. Ona je jedna, oblikovana dvojakim elementom – ljudskim i božanskim. U tom je njezino otajstvo koje samo vjera može prihvatiti.“ (Katekizam Katoličke Crkve br. 779)

Je li moguće da je Isus Krist želio zajednicu kao što je Crkva? On je naviještao Kraljevstvo nebesko, Kraljevstvo Božje, a umjesto Kraljevstva već gotovo dvije tisuće godina postoji Crkva. Francuski teolog Alfred Loisy, još je početkom XX. stoljeća napisao da je „Krist naviještao Kraljevstvo, a došla je Crkva.“ Postoje i oni kojima je nespojiv govor o Božjem kraljevstvu i Crkvi koja je puna slabosti, grješnosti, propusta. I ne samo da će zbunjeni ostati oni izvan Crkve koji smatraju da je spasenje moguće i bez nje već će i oni unutra „izvlačiti“ pojedine biblijske retke i „rušiti“ ideju Crkve krilaticom: „Krist da, Crkva ne.“ Vazmeno vrijeme ispunjeno je čitanjima iz Djela apostolskih koja nam donose svjedočanstva o životu prve kršćanske zajednice, prve Crkve. To je i poticaj ovoj maloj katehezi o Crkvi. Moram napomenuti da je teško u nekoliko kartica izreći sve o Crkvi. No, Godina vjere obvezuje nas na pokušaj sinteze i izdvajanja najvažnijih naglasaka.

Značenje riječi i pristup
Prva u nizu važnih riječi jest aramejska riječ Qahal = skup ljudi, narod koji je sklopio savez s Bogom, zborovanje sazvano radi nekog religioznog čina. Septuaginta (prijevod Svetog pisma s hebrejskog na grčki jezik) Qahal prevodi s Ekklesia = Crkva kao zajednica, skup pozvanih, ekkaleo = pozivam, sazivam. Prefiks ek znači da je ta skupina pozvana iz nečega. S Mojsijem je to značilo da je narod pozvan slušati što im on govori, Deset Božjih zapovijedi, te da nakon toga učine Savez s Bogom. KKC napominje da se izraz ekklesia „često upotrebljava u grčkom Starom zavjetu za skupštinu Izabranog naroda pred Bogom, napose za skupštinu na Sinaju gdje je Izrael primio Zakon i bio od Boga ustanovljen kao njegov sveti narod (Izl 19). Nazivajući se ekklesia, prva zajednica onih koji su povjerovali u Krista priznavala se baštinicom te skupine“ (KKC 751). Hrvatska riječ Crkva porijeklo vuče iz grčke kiriake Kyrios = kuća Gospodnja. Spomenute riječi poslužile su i drugim jezicima – germanski: Church, Kirche i romanski: Eglise, Eglesia. Crkva u našem govoru znači i liturgijsku skupštinu, zajednicu ili sveopću zajednicu vjernika. Sustavna teologija govori o čak 11 vidova promatranja Crkve: sociološki, politički, ekonomski, povijesni, ekumenski, hijerarhijski, duhovni, eshatološki, apologetski, teološki i sakramentalni. Biblija za govor o Crkvi koristi i različite slike: ovčinjak kojem je Krist jedini i nužni ulaz, njiva Božja ili vinograd Božji za koji se brine sam Krist koji mu daje život i rodnost, Božja građevina kojoj je sam Krist ugaoni kamen, nebeski Jeruzalem, naša majka, neokaljana zaručnica Jaganjčeva. Za nas je u ovom tekstu najvažnije da Crkvu čini skup osoba: Isus Krist koji ju je utemeljio i Njegovi učenici koji su oko Njega okupljeni. To je zajedništvo stvoreno djelovanjem Duha Svetoga. Drugim riječima, Crkva je božanska po utemeljenju, a ljudska po vidljivom zajedništvu. Ipak, to su teološke napomene. Još uvijek tražimo odgovor na pitanje: je li Krist želio Crkvu?

Vrijeme priprave
Već prve stranice Biblije govore o čovjeku kao društvenom biću. No, grijeh je razorio čovječanstvo. Od Noe postupno pratimo oblikovanje Naroda Božjega kao posebnog, bilo da se odupire zlu i grijehu bilo da svjedoči o čudesnim Božjim zahvatima. Nakon potopa, s Noinom korabljom čovječanstvu je Bog pružio novu priliku, dugom obilježio taj novi Savez. I zato je lađa jedan od simbola koji se koriste za Crkvu. Uostalom, i u logotipu Godine vjere nailazimo na lađu. Stvarno oblikovanje naroda Božjega intenzivno je započelo s Abrahamom, da bi kasnije Izrael postao Izabrani Božji narod koji, za svoju sreću i blagoslov, treba samo živjeti prema Božjim zapovijedima. No, čitajući starozavjetne proroke, vidimo da je Narod neprestano u napasti slabljenja tog Saveza s Bogom. Zato proroci i govore o Novom savezu (Jr 31; Iz 55), a njega će ustanoviti Krist. KKC kaže: „Crkva je ‘prikazana u slikama od početka svijeta, divno pripravljena u povijesti izraelskog naroda i u Starom zavjetu, ustanovljena u ovim posljednjim vremenima, očitovana dolaskom Duha i na koncu vjekova bit će slavno dovršena“ (KKC 759).

Crkva počinje s Kristom
Sveti Ambrozije rođenje Crkve opisao je ovako: „Kao što je Eva bila oblikovana od rebra usnulog Adama, tako je Crkva rođena iz probodena srca Krista umrlog na križu.“ Učiteljstvo Crkve želi nam, naime, reći da je Crkva rođena iz Kristove žrtve za naše spasenje. A da ju je počeo pripremati, možemo vidjeti u tome što je poduzimao. Nakon krštenja na Jordanu Isus je počeo okupljati svoje prve učenike. Želio je da budu s Njim, ali ih je i pripremao za propovijedanje. Dakle, s Njim su učenici, a kad odlaze od Njega u druge krajeve, onda su apostoli, poslanici. I zajednica njegovih najbližih uvijek je zadržana na broju dvanaest, što odgovara slici dvanaest plemena izraelovih iz Starog zavjeta. Isus je o Bogu kao onom koji spašava, ozdravlja i oprašta grijehe, i tako pokazuje da je On Mesija kojega su naviještali proroci. Svoje učenike učio je kako ljubavlju oživjeti Zakon, djelovati po Božjoj, a ne ljudskoj logici, gledati čovjeka i u njemu prepoznati Božje lice. Zajednici učenika dao je i onoga tko će među njima biti prvi, apostola Petra kojem je čak i ime promijenio, pa je od Šimuna postao Petar – Kefa, Stijena.

Veza: Crkva i Kraljevstvo nebesko
I upravo u trenutku kada Petru povjerava prvenstvo, Isus koristi pojam Crkva i veže ga uz Kraljevstvo nebesko: „A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16; 18 – 19). U tome se vidi izravna veza Crkve i Kraljevstva koje je Isus Krist naviještao tijekom svojega javnog djelovanja. Drugi vatikanski koncil u Konstituciji o Crkvi „Lumen gentium – Svjetlo naroda“ ističe: „Misterij svete Crkve očituje se u njezinu ustanovljenju. Jer je Gospodin Isus dao početak svojoj Crkvi propovijedaći Radosnu vijest, tj. dolazak Kraljevstva Božjeg koje je u Svetom pismu bilo obećano od vjekova… Zato Crkva, nadarena darovima svoga Ustanovitelja (Fundator), i vjerno vršeći Njegove zapovijedi ljubavi, poniznosti i samozataje, prima misiju da navješćuje Kristovo i Božje kraljevstvo i da ga ustanovi u svim narodima, i postavlja klicu i početak toga Kraljevstva na zemlji“ (LG, br. 5).

Od čega Crkva živi?
Na Posljednjoj večeri Isus je govorio o Novom savezu u Njegovoj Krvi: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22; 20). Ako se sjetimo Staroga zavjeta u kojem smo pratili Izabrani narod Božji koji je obnavljao savez s Bogom, onda vidimo da se i s Isusom obnavlja taj Savez pozvanih, ali sada ne samo za izlazak iz ropstva već i za život vječni, jer na Posljednoj večeri kruh i vino daje učenicima kao svoje Tijelo i Krv. I tko ga blaguje, ne će umrijeti nikada: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“ (Iv 6; 56 – 58). Ukratko, to znači da Crkva živi od Euharistije. A u svijetu djeluje snagom Duha Svetoga. Zbog toga je Pedesetnica blagdan očitovanja Crkve. Nakon Posljednje večere u Euharistiji gledamo sklapanje Saveza s Bogom, a oni koji slave Euharistiju i sklopili su taj Savez, skupina su saveznika, Ekklesia.

Važne teološke činjenice o Crkvi
Nakon Pedesetnice, kada su Isusovi učenici primili dar Duha Svetoga kako bi mogli širiti Evanđelje, put Crkve otvorio se na sve strane svijeta. I on još nije dovršen. Sveti Augustin, nadovezujući se na nauk da će Crkva biti dovršena u nebeskoj slavi, rekao je da do toga trenutka „Crkva na svom hodočašću napreduje između progonstva svijeta i utjehe Božje.“ I Kristovu poruku neprestano pronosi svijetom osvajajući ljude navještajem Ljubavi i Kristova spasenja. Papa Pavao VI. Crkvu je zato nazvao „vidljivim nacrtom Božje ljubavi prema čovječanstvu.“
•    Crkva je Božji narod: različit od zemaljske podjele po boji kože, zemljopisnim granicama, jezicima. Njoj se pripada krštenjem, a ne tjelesnim rođenjem. I u tom narodu vrijedi zakon Ljubavi, a njegovo je poslanje „Kraljevstvo Božje, koje je započeto na zemlji od samoga Boga i koje se treba dalje širiti, dok ga na kraju vremena Bog ne dovede do savršenosti“ (LG 9).
•    Crkva je Tijelo Kristovo, jer joj je Krist glava, a njezini su članovi udovi toga tijela. Udovi su, međutim, različiti. No, snagom Duha Svetoga te su različitosti povezane u jedno Tijelo. Zato govorimo da je Crkva i hram Duha Svetoga, jer On na različite načine izgrađuje Tijelo u ljubavi.
•    Crkva je jedna, jer je Isus Krist jedan. Njezini članovi ispovijedaju jednu vjeru primljenu od apostola. Njoj se pripada jednim krštenjem. Ali, budući da osim božanskoga, sadrži i ljudski element, njezino jedinstvo tijekom povijesti narušile su podjele, otpadništva, krivovjerja. Krist je znao što leži u ljudskoj duši. Zato je i žarko molio Oca da Njegovi učenici budu jedno (Iv 17). Po ljudima, dakle, ne možemo reći da je Crkva sveta. KKC ne zanemaruje tu činjenicu i kaže: „Svi se članovi Crkve, uključujući i njezine službenike, moraju priznavati grešnicima. U svima se, sve do svršetka vremena, još nalazi kukolj grijeha pomiješan s dobrim životm Evanđelja (KKC 827). Ali, Crkva je sveta jer je s Kristom sjedinjena. On ju čini svetom, jer On je jedini svet. To da je Crkva katolička znači da je sveopća: u njoj je prisutan Krist i ona je poslana svemu ljudskom rodu. Svi su pozvani biti dionici Naroda Božjega. Crkva je i apostolska, odnosno utemeljena na apostolima, prenosi ono što su oni od Isusa čuli i naviještali, i čuva apostolsko nasljeđe u svojim poglavarima – izravnim nasljednicima apostola (biskupima).
•    Poslanje Crkve kako ga je definirao Drugi vatikanski sabor u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes – Radost i nada“: „Crkva hoda zajedno s čovječanstvom i sa svijetom proživljava istu zemaljsku kob: ona je kao kvasac i tako reći duša ljudskog društva koje se treba u Kristu obnoviti i preobraziti u Božju obitelj“ (GS 40).

Je li spasenje moguće izvan Crkve?
Još u prvim kršćanskim vremenima, što su nam prenijeli i crkveni oci, oblikovana je teza: „Izvan Crkve nema spasenja – Extra Ecclesiam nulla salus“. Znamo da smo krštenjem pritjelovljeni Kristu, našem Otkupitelju i Spasitelju, i tim činom uranjamo s Njim u smrt, ali i Uskrsnuće. Također, krštenjem ulazimo u zajednicu kojoj je On povjerio Kraljevstvo nebesko. Dakle, krštenje i Crkva ne mogu se razdvojiti, kao što se ne mogu odijeliti kao dvije neovisne cjeline Krist i Crkva. I to je pravi kontekst rečenice da „izvan Crkve nema spasenja.“ Krist je, naime, glava Crkve. I nije moguće biti povezan s Glavom, a zaobići Tijelo. A biblijski rečeno, to Tijelo u svijetu je Crkva. Međutim, ova tvrdnja, da „izvan Crkve nema spasenja“, ne vrijedi za sve, već samo za one kojima je ponuđena mogućnost novoga života s Kristom. Oni koji bez svoje krivnje ne poznaju ni Krista ni Crkvu izuzeti su od ovoga zaključka. Katekizam jasno naglašava: „Iako Bog putevima koje samo On zna može ljude koji bez vlastite krivnje ne poznaju Evanđelje dovesti do vjere, ‘bez koje je nemoguće omiljeti Bogu’, Crkvi je dužnost i ujedno sveto pravo navješćivati evanđelje svim ljudima“ (KKC 848).

Za kraj, papa Franjo o Crkvi:
„Gledajući u Crkvu, svetu i grešnu, vide se stalni nedostaci i grijesi, ali se ne smije izgubiti iz vida niti svetost mnogih muškaraca i žena koji danas rade u Crkvi. Neće me sablazniti, jer Crkva je moja majka. Nedostatke i grijehe moram gledati onako kako bih gledao na nedostatke i grijehe moje majke. I kad se sjetim majke, sjećam se prije svega lijepih stvari koje je činila, a ne toliko nedostataka i mana. Majku se, više nego riječima, brani srcem punim ljubavi.“

Preuzeto s: laudato.hr

Pogledajte još

Najavljujemo tijelovsku procesiju

Na svetkovinu Tijelova – Svetkovine Presvetog Tijela i Krvi Kristove! Sv. mise u crk…