Često je vrlo lako naći izgovor da propustimo misu, iako je misa najveći dar koji nam je Gospodin ostavio. U ovom tekstu pročitajte neke od najčešćih izgovora, ali i odgovore na svaki od njih.
„Dragi prijatelji, nikad ne zahvaljujemo dovoljno Gospodinu na daru koji nam je dao u euharistiji! To je izniman dar i zbog toga je veoma važno ići na misu nedjeljom. Idite na misu ne samo da se molite, nego i da primite pričest, kruh koji je Tijelo Isusa Krista, koji nas spašava, oprašta nam i sjedinjuje nas s Ocem. To je lijepo činiti. Idemo na misu nedjeljom jer je to dan Uskrsnuća Gospodnjeg. Zato nam je nedjelja vrlo bitna.“ – Papa Franjo.
1. Crkva je puna licemjera koji osuđuju
„Crkva nije hotel za svece nego bolnica za grešnike.“ – pripisano svetom Augustinu.
Crkva je zasigurno puna nesavršenih ljudi. Iako dajemo najbolje od sebe da budemo što sličniji s Isusom, i dalje smo grešnici. Samo je Isus savršen i on je središnji razlog zbog kojeg idemo na misu. Dolazimo u Božju kuću tražeći njegovu milost i naklonost. Idemo na misu jer nam je potrebno oproštenje koje samo Isus nudi. Ne dozvolite da vas ponašanje drugih spriječi da iskusite tu milost, naklonost i ljubav u vašem životu.
Premda je mnogo nedostataka u Tijelu Kristovom, također je mnogo čudesnih plodova proizašlih iz Katoličke vjere. Crkva je kroz povijest vjerno služila siromašnima, razvedenima, bolesnima, zatvorenicima i mnogim drugim. Milijuni katolika nastoje živjeti vjeru u dobroti i svetosti. Pogledajte prije one koji čine dobro, nego one koji nisu iskreni u svojoj vjeri.
„Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” (Mt 7,1-3)
2. Ako je Bog svugdje zašto moram ići u crkvu da budem s Njim?
Sv. Maksimilijan Kolbe je rekao: „Kad bi anđeli bili ljubomorni na čovjeka, za to bi postojao samo jedan razlog: Sveta pričest.” Ove snažne misli izražavaju istinski dar euharistije. Iako je Bog svugdje, on silazi s Neba da fizički uđe u naša tijela u obliku euharistije. Ovakvu blizinu ne možemo iskusiti nigdje na zemlji.
“Sveta pričest je najkraći i najsigurniji put k nebu. Postoje i drugi: nevinost, ali to je za malu djecu; pokora, ali mi se bojimo toga; velikodušno podnošenje životnih kušnji, ali kada dođu, plačemo i postavljamo pitanja; najsigurniji, najlakši i najkraći put je euharistija.” – Papa Pio X.
3. Misa je dosadna
Jeste li ikad naišli na nekog strastveno obuzetog nečim za što vi nemate interesa? On ili ona može satima neprekidno pričati o kemiji, sportu, klasičnoj glazbi itd. Najčešće nam je pri tom dosadno jer ustvari ne razumijemo kompleksnost koja je u pozadini toga. Ne trebamo odvojiti vrijeme da bismo razumjeli nogomet ako nismo zainteresirani za to, ali apsolutno trebamo uložiti vremena da bismo razumjeli misu, jer naše spasenje ovisi od toga. Što više budemo proučavali i razumijevali veličanstvenost i radost mise, postajat ćemo sve više uzbuđeni ljepotom naše vjere i tradicije. Drugi način da spriječite dosadu je da se uključite. Prijavite se da budete čitač ili dio zbora. Služenje u Crkvi će na neki naći pomoći da u vama raste poštovanje prema sv. misi.
“Misa je duga, kažeš, a ja dodajem: jer je tvoja ljubav kratka.” – Sveti Josemaria Escriva.
4. Ne volim ići na misu
Nakon što ste pročitali ovu rečenicu, izgovorite je sad cmizdravim glasom i zamislite kako udarate nogom – „Ali, ja ne volim ići na misu!“ To je klasični dječji način ponašanja (modus operandi) – cmizdrenje kad nešto ne vole raditi, izljevi bijesa i na koncu odbijanje da rade ono što se od njih traži.
Ne možemo živjeti život dozvoljavajući da nam emocije i osjećaji određuju ponašanje, kao što to djeca rade. Zamislite samo što sve ne bi bilo urađeno ako bismo jednostavno odlučili da ne radimo ono što nam se ne sviđa: “Ne sviđa mi se liječnikova dijagnoza”, “Ne sviđa mi se dijeta”, “Ne volim plaćati račune”, “Ne volim ići u školu”, “Ne volim rano ustajati i ići na posao”, itd. Da smo se vodili našim hirovima, naši bi životi bili potpuna katastrofa, puna kaosa i nereda. Da bismo preživjeli od presudne je važnosti raditi stvari koje inače ne volimo. Moramo sazreti kako bismo otkrili da su žrtve i odricanja temeljni dio života. Kad ustrajavamo u ovim neugodnim aktivnostima počinjemo opažati ljepotu i veliku vrijednost našeg napornog rada i discipline.
Ako prestanemo ići na misu jednostavno zato što ne volimo, naši će životi biti ispunjeni kaosom i neredom. Čak i kad ne uživamo, sudjelovanje u misi nas na koncu uvodi sve dublje u vjeru i opskrbljuje nas mirom koji nam je potreban ovdje na zemlji. Zašto? Jer na misi možemo najpotpunije primiti Krista u euharistiji. Nikad nismo bliže našem Gospodinu nego u trenutku kad je Njegovo tijelo prisutno u našem. Sam ovaj dar vrijedi daleko više od našeg užitka i zabave. Što god vam se ne sviđa u vezi mise, s ljubavlju Krista prisutnog u euharistiji, može se nadvladati.
„Svaka sv. misa saslušana predano čudesno djeluje na našu dušu, obiluje duhovnim i materijalnim milostima za koje ne znamo. Lakše je zemlji postojati bez sunca nego bez svete misne žrtve.“ – Sveti Padre Pio.
5. Zašto bih išao na misu ako se ne mogu pričestiti?
Premda je euharistija središnji aspekt mise, ona ipak nije jedina važna dobrobit sudjelovanja na misi svake nedjelje. Isus je Riječ (Iv 1,14). Kad smo na misi i slušamo Riječ, mi slušamo Krista. Naše se duše hrane ovom Riječju slično kao i u euharistiji. Sudjelujući na misi, mi se hranimo i rastemo sve dublje u svetosti. Odlazimo na misu ne samo da primimo darove, nego i da sami sebe kao darove predamo Gospodinu. Euharistija dolazi od grčke riječi koja znači zahvaljivanje. Kad idemo na misu zahvaljujemo Gospodinu za sve što nam je učinio i što čini za nas.
Ako tvoje srce želi, može se i duhovno pričestiti. Izmoli molitvu sv. Aflonza Liguorija:
„Moj Isuse, vjerujem da si nazočan u presvetom sakramentu. Volim te više od svega i želim Te primiti u svoju dušu. Kako te ne mogu sada sakramentalno primiti, duhovno mi pohodi srce. Grlim te kao da si već došao i ujedinio me potpuno sa sobom. Ne dozvoli mi da se ikad odijelim od tebe. Amen.“
6. Uvijek idem na misu, ali ne vidim nikakvu promjenu u sebi
Uvijek moramo biti oprezni kad u rano proljeće izlazimo napolje. Ne osjećamo vrućinu stoga ne nanosimo nikakvu zaštitnu kremu premda je sunce izašlo. Ako se zadržimo na suncu previše dugo, vratit ćemo se sa opeklinama. Ne osjećamo jake sunčeve zrake, ali one itekako utječu na našu kožu. Sunce nas mijenja, a mi to ne opazimo odmah. Opazimo tek kasnije.
Isto se može reći za misu. Možda i ne primjećuješ neke promjene u svom životu. Svi tvoji problemi su još uvijek tu. Grijesi su također nešto s čim se moraš boriti svakodnevno. Ipak, kad god smo u prisutnosti Sina Božjeg, mi se mijenjamo. Moramo vjerovati da Bog djeluje u našim srcima čak i kad ne možemo odmah vidjeti što točno radi.
„Kad ste Ga primili, pobudite u svom srcu poštovanje, razgovarajte s Njim o vašem duhovnom životu promatrajući Ga u svojoj duši gdje je prisutan zbog vaše sreće, dočekajte Ga što srdačnije, a svojim ponašanjem svjedočite Njegovu prisutnost svima.“ – Sveti Franjo Saleški.
7. Nedjelja je moj jedini slobodni dan
Ahhhh. Nedjelje. Zar svi ne volimo imati jedan dan u tjednu prepunom obaveza u kojem ćemo se samo izležavati i ništa ne raditi? Mislimo kako ćemo se odmoriti opuštajući se na kauču, gledajući film ili jednostavno kupujući u trgovačkim centrima. Pa ipak, Isus nas poučava: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28) Jedini način kako možemo pronaći istinsko okrepljenje i mir u jednom tjednu jest da provedemo s Gospodinom jedan sat našeg slobodnog dana. On će nas okrijepiti, ohrabriti, ojačati nas za nadolazeći tjedan. Shvatit ćeš da ti je preostalo još uvijek mnogo nedjeljnog vremena nakon što se vratiš iz crkve. Ako ipak ne možeš pokloniti jedan sat svog slobodnog dana, ima nekoliko crkava u kojima se subotom uvečer slavi nedjeljna misa.
„Za sebe si nas, o Bože, stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.” – Sveti Augustin.
8. Ne mogu ostati tako dugo ozbiljan!
Danas je normalno da se moramo truditi ostati pažljivi duže vrijeme. Televizija i internet su raj za one koji vole brze i različite novosti i „klikanje“. Ako nešto više ne zaokuplja našu pažnju, promijenimo kanal ili stranicu. Ovakvo razumijevanje postane jednom problem, jer se sve počne vrtjeti oko naše gladi za zabavom. A ova „unutrašnja junk hrana“ nikad nas ne može ispuniti! U misi smo pozvani činiti upravo suprotno: ako misa ne zaokuplja više našu pažnju, mi bismo trebali nešto promijeniti. Bez sumnje to može biti jako izazovno, ali tamo i samo tamo, postići ćemo puninu za kojom čeznemo.
9. Ići na misu s djecom je isto što ići na hrvački meč. Stvaraju buku, penju se po meni, ne mogu mirno sjediti. Zašto se onda uopće truditi?
„Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.“ (Mk 10,13-16)
Naše vlastite frustracije ne smiju nas i naše obitelji zapriječiti da slavimo misu. Da, teško je i bučno voditi djecu na misu. To nikako ne osporavamo. Ništa nije lako nedjeljom ujutro, ali kad vodimo djecu Gospodinu, pružamo im najbolji dar koji možemo ponuditi. Naša dužnost kao roditelja jest evangelizirati i odgajati djecu u vjeri. Pozvani smo naučiti ih moliti i pomoći im razumjeti da su djeca Božja. Krajnji cilj je voditi našu djecu prema vječnosti u nebu. A to je nemoguće bez sudjelovanja na misi. Nađite načina kako smiriti djecu, kako usmjeriti njihovu pažnju. Prije nego što krenete na misu, molite sa svojom djecom i molite Duha Svetoga da vam pomogne kako bi djeca bila mirna za vrijeme mise. Ponesite knjige katoličkog sadržaja koje oni mogu tiho gledati i listati. Sjedite u prve redove kako bi se vaša djeca bolje ponašala, jer tada mogu vidjeti što se događa na oltaru. Držite ih blizu sebe i šapćite im što se događa u raznim dijelovima mise. Nakon mise, igrajte kviz na temu biblijskih čitanja i propovijedi. Nagradite ih („daj pet“) ako točno odgovore. Neka pitanja budu u skladu s djetetovom dobi. Može također biti korisno igrati se mise kod kuće.
Ovo je žrtva koja će požeti izvrsne plodove. Vidjet ćete kako vaša djeca rastu u zajedništvu s Kristom.
“Pastiru brižne mladosti, vodiljo u ljubavi i istini po krivudavim putovima; Kriste, naš pobjedonosni kralju, dolazimo Tebi pjevati, i ovdje naša djeca prinose Tebi hvale.”- Sveti Ambrozije.
10. U Bibliji nigdje ne piše da trebam ići na misu
Sola Scriptura (Samo Pismo) je pojam Protestantizma. Kao katolici, mi vjerujemo da naša vjera i praksa izviru iz Svetog Pisma i Crkvene predaje. Ozbiljna je greška podcijeniti vrijednosti naše predaje. Postoje mnoga svjedočanstva ranih crkvenih otaca i drugi dokumenti koji nam jasno svjedoče o tome kako su se okupljale prve kršćanske zajednice da bi slušali riječ i slavili euharistiju. Sveto Pismo također podupire postojanje mise. Nekoliko je primjera:
„Sjeti se da svetkuješ dan subotnji.“ (Izl 20,8), „I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.’“ (Lk 22,14;19). U Lukinom evanđelju, poglavlje 24, nalazi se priča o Putu u Emaus. Razmišljajte o ovom poglavlju. Prepoznajete li u njemu dijelove mise?
11. Ne razumijem što svećenik govori
U svijetu ima preko 412.000 svećenika. Svaki od njih je jedinstven u svojim intelektualnim sposobnostima, govorničkom stilu i vještinama. Neki su od nas blagoslovljeni što imaju u svojoj župi svećenika koji inspirira svojim propovijedima i time nas potiče da rastemo u vjeri. Drugi se župljani nalaze u izazovnijim situacijama gdje svećenik govori iznad njihovog stupnja razumijevanja ili jednostavno malo sluša. Bez obzira na to koji je tip svećenika u našoj crkvi, moramo se uvijek iznova podsjetiti da svećenik nije razlog zbog kojeg idemo na misu. Idemo na misu kako bismo bili s Kristom koji nam se daruje u euharistiji. Danas postoji mnogo mrežnih stranica na kojima možemo pročitati i razmatrati evanđelje i prije nego odemo u crkvu. Iznad svega, budite strpljivi sa svojim svećenikom. Uvijek potražite načine da ga ohrabrite u njegovu pozivu. To je čovjek koji je odlučio darovati svoj život za slavu Božju. Uvijek molite da ih Duh Sveti prosvjetljuje i inspirira.
12. Ići ću kad osjetim da to trebam. Na silu, nikad
Tko može reći da je gladan samo s vremena na vrijeme i da jede samo onda kad osjeća potrebu za hranom, i kad god se to smatra zgodnim? Nitko. Tijelo od nas na silovit način traži da ga nahranimo. To je stvar života i smrti. Jednostavno je neizbježno. Isto bi se trebalo dogoditi s duhovnom gladi koja zapomaže iz dubina naših duša. Nemoguće je ne osjetiti potrebu za Kristom. Nemoguće je ne željeti nahraniti duh. Ako ga ne hranimo Bogom, hranit ćemo ga stvarima ovoga svijeta, a one nikad ne mogu čovjeka potpuno zadovoljiti. I tada to postaje pitanje života ili smrti: „ljudsko biće ima potrebu koja je mnogo dublja, glad kojoj treba više od jednog kruha da se utaži – glad ljudskog srca za Božjom veličinom. To je glad koju jedino može utažiti On, koji je rekao ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.’“(Iv 6,53-55) – Sveti Ivan Pavao II.
13. Samo stari ljudi idu na misu
Kad dođeš na misu i pogledaš oko sebe, vjerojatno ćeš vidjeti puno prijatelja svojih bake i djeda. Ipak, čisti je stereotip da male i stare bakice pune crkvene klupe. Vjerojatno nećeš pronaći mlade ljude na misi u 8 sati ujutro, ali mladi ljudi su zaista aktivni u svojoj vjeri. Istražuj malo i pronaći ćeš sigurno mnoge službe i organizacije koje su utemeljili mladi ljudi potaknuti žarom svoje vjere. Kad se osjećaš malodušno i usamljeno, pretraži Google sa ključnim riječima Svjetski dan mladih. Bit ćeš pozitivno iznenađen kada vidiš da velik broj mladih katolika hodočasti svake godine kako bi sudjelovali u tom događaju.
Ako živiš na području gdje je većina župljana starije dobi, prihvati savjet pape Franje, koji za njih kaže da su „prije riznica mudrosti nego teret, kako kaže Biblija (Sirah 8,9). Crkva uvijek prihvaća stare sa zahvalnošću i ljubavlju, kako bi se osjećali istinskim dijelom zajednice.“ Puno je toga što se može naučiti od starih. Mi ih cijenimo i poštujemo tako što zajedno s njima molimo na misi kao sa svojom braćom i sestrama.
14. Sjedi. Klekni. Pojma nemam što radim
Čovjek se nikad ne osjeća lijepo kad pogleda oko sebe i zapazi da je jedini koji još stoji! Zbunjujuće je uvijek biti korak iza drugih. Ovi pokreti za vrijeme mise nisu samo puke nasumične radnje, jer je svaki pokret svrsishodan kao stav u molitvi. Ne molimo samo svojim mislima, nego cijelim svojim duhovnim bićem. Kad činimo ove pokrete, to je liturgijski i fizički znak koji simbolično izražava naše molitve. Kada stojimo, pokazujemo poštovanje i častimo Božju riječ. Kada klečimo, mi iskazujemo svoje najdublje poštovanje prema Kristu. To je također znak naše poslušnosti prema Njemu i naše poniznosti. Naklonimo se za vrijeme Nicejskog vjerovanja kako bi iskazali čast najvažnijem događaju naše povijesti – kad je Bog postao čovjekom. Svi ovi pokreti izražavaju ono što mi vjerujemo.
Jedini način da se privikneš na sve to i da ti je pri tom ugodno, jest da ideš na svetu misu. Kako se već kaže, vježba čini majstora! Rimski misal može biti od koristi kako bi se bolje upoznao sa dijelovima mise. Nemoj dozvoliti da te ovaj mali detalj spriječi od prelijepog iskustva Božje veličine i moći.
“Neka se svako koljeno sagne pred Tobom, o veličanstvo Boga mojega, do kraja poniženo u Svetoj Hostiji. Neka Te svako srce ljubi, svaki duh obožava i sve će Ti biti podložno.” Sveta Margareta Marija Alacoque.
15. Bakterije. Rukovanje. Ne podnosim fizički dodir sa svim tim ljudima
Misa je skup vjernika u kojem se oni sabiru kako bi u potpunom zajedništvu tvorili jedno tijelo. Sve se stapa. Tijelo, duša i duh. Sve se ujedinjuje u Kristu, koji je glava tijela. Kad se fizički povežemo s drugima, prepoznajemo Kristovo lice u njima. Otac Hurtado je jednom rekao: „Kristovom žrtvom rođena je nova rasa, rasa koja će biti Krist na zemlji do nakraj svijeta. Ljudi koji Ga primaju, postaju On.“ Skupa smo kako bi tvorili jedno tijelo Kristovo, a čineći to, mi živimo Njegov život pronoseći Njegovu misiju.
Teologija ti ne može baš pomoći ako imaš bakteriofobiju. Ako se i dalje ne želiš rukovati sa svojom braćom i sestrama u Kristu, ponesi antibakterijskih maramica koje možeš upotrijebiti nakon znaka mira u svetoj misi. Neka ti ovo bude kao mala žrtva kako bi bio s Gospodinom i primio Ga za vrijeme svete pričesti.
„Vidim Isusa u svakom ljudskom stvorenju. Govorim sebi, ovo je gladni Isus. Moram Ga nahraniti. Ovo je bolesni Isus. Ovaj ima gubu i gangrenu: moram Ga oprati i njegovati. Služim zato što volim Isusa.“ – Majka Tereza.
Izvor: www.svjetlorijeci.ba