Svi mi nosimo u sebi želju da budemo priznati, prihvaćeni i poštovani. Prirodno je da čovjek traži svoje mjesto pod suncem. Ali Isus nas podsjeća da ono pravo i trajno mjesto ne dolazi od drugih ljudi, nego od Boga.
Poniznost nije slabost. Poniznost je sloboda – sloboda od potrebe da budemo uvijek prvi, da budemo viđeni i nagrađeni. Kad znamo da je Bog onaj koji vidi naše srce i naše nakane, onda prestaje strah od toga što drugi misle o nama.
Isus kaže: „Tko se uzvisuje, bit će ponižen; a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ To je poziv da radimo dobro i kada nas nitko ne primijeti. Da otvorimo vrata svoga života onima koji nam ne mogu vratiti uslugu. Da u jednostavnim, tihim djelima ljubavi otkrivamo snagu Kraljevstva Božjega.
U svijetu u kojem se često natječemo tko će biti glasniji, jači i važniji – Isus nas uči da je istinska veličina u služenju i u darivanju. Kad stavimo druge ispred sebe, ne gubimo ništa – naprotiv, postajemo bogatiji.
Poniznost je put do istinske radosti. To je način života koji nas čini slobodnima i otvorenima za Boga, a preko nas i za druge ljude.
