Jedan od najomiljenijih europskih svetaca, Sveti Roko, rodio se u francuskom gradu Montpellieru u plemićkoj obitelji 1295. godine.
Njegov spomendan Crkva slavi 16. kolovoza.
Njegovi roditelji bili su dugo bez djece. Molili su se i zavjetovali, a Bog im je podario sina. Sveti Rok je na svome tijelu od rođenja imao madež u obliku križa. Nakon što je prije navršene dvadesete godine ostao bez roditelja, podijelio je siromasima baštinu koju je naslijedio od oca, imućnog posjednika te se kao siromašan hodočasnik uputio u Rim.
Na putu je činio dobra djela i pomagao oboljelima od kuge. Hodočastio je u Rim, Rimini, Novaru i Piacenzu, posjećivao javne bolnice te posvuda činio djela milosrđa. Sveti Roko je ozdravljao bolesne molitvom, dodirom i znakom križa. Njegovo se putovanje pretvorilo u hodočašće ljubavi.
U Piacenzi se i sam razbolio od kuge, pa je prognan iz grada. Utočište je našao u šumi, gdje se hranio biljem te pio vodu iz vrela koje je poteklo u njegovom skrovištu. Jedini prijatelj bio mu je lovački pas koji mu je svaki dan donosio komad kruha. Vlasnik psa, grof Palastrelli, slijedio je životinju u šumu i primio Roka pod svoj krov.
Kada je ozdravio, Roko se vratio u zavičaj, ali kako ga je bolest potpuno fizički izmijenila, njegovi sumještani nisu ga prepoznali, već su ga zatvorili kao sumnjivca i špijuna. U zatvoru je proveo pet godina, ponovo obolio od kuge i tek je svećeniku koji mu je podijelio svete sakramente otkrio tko je.
Preminuo je u Montpellieru, na današnji dan, 16. kolovoza 1327. Prema predaji u njegovoj se ćeliji odmah pokazala nebeska svjetlost i pronađen je natpis:
„Svi koji obole od kuge i zaištu pomoć Svetog Roka, sluge Božjega, bit će iscjeljeni.“
Štovanje ovog sveca uvelike su proširili franjevci i kapucini. U rimski martirologij unio ga je papa Grgur XIII., a taj unos potvrdio je kasnije i papa Urban VIII. Po njegovom zagovoru ubrzo su se počela događati ozdravljenja, a štovanje Svetoga Roka najprije se proširilo u južnoj Francuskoj i Italiji.
Kad je u drugoj polovici 15. stoljeća ponovno izbila kuga, utemeljena je bratovština te se njegovo štovanje proširilo po Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj. Njegovi Zemni ostaci počivaju u svetištu svetog Roka, u Veneciji, a vjernici ga zazivaju u raznim potrebama, posebno u zaštitu od zaraznih bolesti.
U Hrvatskoj su ovome svecu podignute brojne crkve, kapele i oltari, a na današnji dan mnogi vjernici hodočaste u svetišta, sudjeluju u procesijama i upućuju svoje molitve Svetom Roku.
Preuzeto s: laudato.hr
