Paul Claudel je poznati francuski književnik i diplomat. U mladosti je izgubio vjeru. Za svoga boga je izabrao bezbožnog pisca Renana. Sam Claudel o sebi kao srednjoškolcu piše:

“Živio sam nepošteno, grješno, nemoralno. Polako sam padao u očaj. Vjeru sam bio posve izgubio. Živio sam kao divljak. Strašna smrt moga djeda, koji je umro od raka, silno me prestrašila, pa sam počeo razmišljati o smrti. Osobito sam počeo čitati i razmišljati nad djelima Arthura Rimbauda.”

Značajnu prekretnicu doživio je Claudel božićne noći 1886. Tada je ušao u parišku katedralu, glasovitu baziliku Notre Dame, iz koje se čulo pjevanje. O tome sam ovako piše: “Tada se sa mnom dogodilo nešto izvanredno. U jednom trenutku bio sam sav potresen. Najednom se u meni probudila vjera. Nestalo je svake sumnje. Suze i jecaji uz božićnu pjesmu povećaše moje uzbuđenje.”

Božićna misa pomogla je rasipnome sinu neka se izbavi iz močvare nevjere i nemorala. Borba s milošću trajala je doduše još dugo, dok nisu napokon tišina i mir proželi njegovu dušu. Nakon obraćenja, Claudel je pisao samo djela kojima slavi Boga i veliča njegovu milost, pozivajući sve koji budu čitali njegova djela ili gledali njegove drame neka se drže Boga i misle na drugi, ljepši svijet, misle na spasenje. Tako je kod svih obraćenika. Oni postaju apostoli koji poput Pavla nastoje nadoknaditi štetu što je počiniše svojim nedjelima.

Primjeri potiču i privlače, hrabre i opominju