Početna Svetac dana Sv. Josip – vjerni i razumni upravitelj Svete obitelji

Sv. Josip – vjerni i razumni upravitelj Svete obitelji

18 min read
475

Lk 12,42 „Evo vjernoga i razumnoga upravitelja koga Gospodin postavi nad obitelji svojom.“

„Josipe, o milo ime

Spasiteljev poočime, kom na brizi Bog bi sam:

Vječnog Oca zastupniče, Majke Božje zaručniče,

svim te srcem pozdravljam!

 

Koju slast si okušao, kakvom li si srećom sjao hraneć dijete Božje!  

 

Živio si tako smjeran kao čuvar brižan vjeran, Isusa i Marije!

 

Dobre smrti zaštitniče, duša moja k tebi viče,

moleć za tvoj zagovor: ti na mojem smrtnom času,

s Majkom blagom reci Spasu, da me primi u svoj dvor!“

 

Sveti Josip je Marijin zaručnik i muž, Isusov poočim i skrbnik, glava Svete Obitelji; zaštitnik Katoličke crkve… Josipovo očinstvo nije materijalno, ali je u potpunosti autentično i njegovi suvremenici su Isusa smatrali njegovim zakonitim sinom, te je Isus po njemu i baštinio potomstvo loze Davidove. Ime Josip je hebrejsko i njegovo značenje je: „neka Bog pridoda“.

Kako ga evanđelja, apokrifi i otačka predaja opisuju, bio je čovjek šutnje i poniznosti; djela i rada; staloženosti, vjere i predanog služenja svojoj obitelji, ljudima i posebice – Bogu, spreman nesebično mijenjati vlastite planove da bi se podložio Božjoj volji makar ona bila neshvatljiva, nepredvidiva i zbunjujuća… I upravo po ovome sveti Josip je, uz Abrahama i Blaženu Djevicu Mariju, najveći uzor vjere.

Prema evanđeljima, bio je iz Davidova kraljevskog roda, rođen u Betlehemu, a živio u Nazaretu jednostavnim radničkim životom – kao drvodjelac.

Predaja i apokrifi spominju Josipova djeda i baku: Matana i Estu, te majku koja se udala za Elija s kojim u braku nije imala djece. Nakon što je Eli umro, ona se udala za Jakova, koji je bio polubrat Elijev. Po židovskom Zakonu, ako je žena postala udovica i nije imala djece, preporučilo bi se da se uda za muževa brata ili polubrata, kao bi se sačuvala loza. I u braku s Jakovom rodio se sv. Josip koji je po Zakonu bio sin Elijev, a po naravi Jakovljev (zato evanđelist Luka navodi Elija kao oca Josipova, a Matej – Jakova).

Sveti Matej navodi da je Josip bio pravednik, krjeposan i svet muž; uz svoj predani tesarski rad bio je čovjek plemenite duše i velike vjere. Poput starozavjetnih patrijarha kojima je Bog očitovao svoje planove u snovima, tako se i Josipu obraćao u snovima, a Josip ih prihvaćao i kada su izgledali protivno svakoj ljudskoj logici i nadi (poruka o Marijinu začeću i da je uzme za svoju ženu; da bježi u Egipat; u određeno vrijeme da se vrati i nastani u Nazaretu). Zbog toga se smatra „posljednjim  patrijarhom“ – baš kao i Ivan Krstitelj „posljednjim prorokom“…. Po njegovom životu Bog je na najbolji način očitovao veličinu „maloga  života“ – po kome se ostvario Božji spasiteljski naum sa čitavim čovječanstvom …

Prema predaji, Marijini roditelji, sveti Joakim i Ana, dugo nisu mogli imati djece i Mariju su dobili u staračkoj dobi – pa su je zavjetovali i tako obećali posvetiti Bogu… S 3 godine su je ostavili u jeruzalemskom Hramu gdje je bila odgajana do 12. godine (ili 14-e) – ispunivši zavjet djevičanstva i „svete službe“. Više nije mogla ostati u Hramu i mogla (trebala!) se udati… Međutim, Marija je obznanila da se ona zavjetovala na vječno djevičanstvo pa su se hramski službenici našli u nedoumici. Po Svetom pismu morali su poštivati njezin zavjet, a nije bilo uobičajeno niti predviđeno da djevojka ostane neudana. Nakon međusobnih savjeta svećeničkih glavara, pismoznanaca i narodnih starješina i molitve biva poučen od anđela Veliki svećenik – Zaharija, otac Ivana Krstitelja, te pozove sve mladiće iz roda Davidova koji su sposobni za ženidbu, da prinesu štap (grančicu) na oltar u Hramu. Kome štap procvjeta, postat će zaručnik Djevice Marije! Čudesno procvjeta jedino Josipov štap, a nad njegovom glavom zaleprša Golubica Duha Svetoga… I veliki svećenik mu tada povjeri Mariju. Sklope zaruke zavjetujući se na djevičanstvo u braku.

Obadvoje su bili iz istog plemena i roda („Davidova loza“- pleme judejsko) čime se poštivao Zakon (ženilo se iz istog plemena da se plemena ne pomiješaju, već ostanu razdijeljeni kako ih je Gospodin razdijelio). Tada su zaruke bile oblik ženidbe, ali je trebalo proći određeno vrijeme do ženidbenih svečanosti, kada se mladenka konačno“ uvodila“ u svoju kuću. I u tom međuvremenu Marija je začela Isusa po Duhu Svetom. Kada je to obznanila Josipu, on se našao u velikom iskušenju – vjerovao je u Marijino poštenje, ali nije mogao protumačiti trudnoću. Ako bi djevojka počinila preljub, kamenovali bi je, a to Josip nije želio pa je smišljao kako će je na „častan“ način „otpustiti“. Odlučio je pobjeći iz Nazareta (ljudi će okriviti njega što ju je napustio, ne znajući razlog…). Noć prije nego je kanio otići, u snu mu se javio anđeo i otkrio –  potvrdio mu istinu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi svoju ženu Mariju, jer ono što je u njoj začeto od Duha je Svetoga. Rodit će sina i dat će mu ime Isus, jer će on spasiti svoj narod od grijeha“. Tako je Bog poučio Josipa u snovima o nepovrijeđenoj časti Djevice Marije, ali i o njezinu uzvišenom dostojanstvu. Preuzeo je na se dužnost da bude zaštitnikom i čuvarom najsvetije obitelji. Uz svadbene svečanosti postao je njezin muž… Živjeli su u djevičanskom braku, u obiteljskom zajedništvu i molitvi, skladno; iznimno se voljeli i poštivali. Nastanili se u Nazaretu. S vjerom su prihvatili otajstvo Isusovo, iako ga uvijek nisu razumjeli… A sveti Josip kao glava obitelji uzorno nadilazi sve nedaće sirotinjskog  života, pružajući sigurnost i mir Svetoj Obitelji u potpunom sebedarju: marljivim radom, ponosom, poniznošću, poslušnošću, odlučnošću, odricanjem, odanošću, poštenjem, dosljednošću, pronicavošću, radošću i vjerom… Smatra se da je imao između 30 i 40 godina u vrijeme zaruka s Bl. Djevicom Marijom, a da je ona začela oko 16-e godine. Umro je prije Isusove 30. godine (prije njegova javnog djelovanja) – oko svoje 60-e godine. Vjeruje se da su uz njega u trenutku smrti bili Isus i Marija pa se slavi kao zaštitnik umirućih i zagovornik „lijepe smrti“. Sveti Bernardin govori o njegovu tjelesnom uskrsnuću, koje se desilo nakon Isusova uskrsnuća (zajedno s drugim pravednicima) te uznesenju zajedno s Kristom na Spasovo.

 

Štovanje sv. Josipa

Štovanje sv. Josipa započelo je u 9. st. u Reichenauu.

Njegovi najgorljiviji štovatelji bili su karmelićani, franjevci i isusovci: sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, sv. Vinko Paulski, sv. Ignacije Loyolski, Toma Akvinski, sv. Bernard, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson…

Papa Siksto IV. u 15. st. uveo je njegovu svetkovinu koja se slavi 19. ožujka.

Papa Pio IX. u 19. st. proglasio ga je:

– zaštitnikom Katoličke crkve,

– zaštitnikom od sumnje i oklijevanja,

– zaštitnikom u borbi protiv komunizma,

– zagovornikom za sretnu smrt.

  1. papa Pio XII. uveo je u crkvenu godinu blagdan Josipa Radnika koji se slavi 1. svibnja.

Srijeda je njegov dan, a ožujak mjesec.

  1. osnovan je „Red sestara sv. Josipa“, a 1871. red „Oci i braća sv. Josipa“

Posvećene su mu brojne molitve (litanije, krunica, trodnevica devetnica…)

Vjernici ga poštuju i na mnoge druge načine (postoje bratovštine sv. Josipa, molitvene i druge zajednice kojima je on patron, hodočasti se u njegova svetišta, na njegovu svetkovinu slavi se Dan očeva, postoje njegovi molitvenici, vjerski časopisi i knjige koje nose njegovo ime; posvećene su mu brojne crkve, a gotovo sve su ukrašene njegovim kipom, s ponosom mnogi nose njegovo ime – Habsburgovci su svojim prinčevima davali ime Josip…).

Naš hrvatski narod slavi ga kao svoga zaštitnika od odluke Hrvatskog sabora iz 1687. godine, što su naši biskupi potvrdili na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine proglasivši njega i Blaženu Djevicu Mariju zaštitnicima hrvatskoga naroda i države.

U Vinjanima se na poseban način štuje na njegovu svetkovinu u župnoj crkvi sv. Roka, gdje se nalazi i kip sv. Josipa. Sa svojim „vinjanskim svetcima“ utječemo mu se i osjećamo mu se posve blisko, budući su oduvijek naši djedovi, očevi i muževi skrbili na sličan način o svojim obiteljima – teškim radom, ali ponosni, marljivi i odani svojoj obitelji, narodu i Bogu; hranitelji koji se svakodnevno suočavaju s neizvjesnošću, „škrtih riječi“ i velika srca; migranti i emigranti – uvijek na braniku …i u krizna vremena, koja su naša svakodnevnica, upravo traže potporanj svakodnevni sv. Josipa.

Sveti Josip je zaštitnik:

– Opće Crkve, nerođene djece, očeva, umirućih, trudnica, radnika, tesara, blagajnika, inženjera, graditelja…,

– država (obje Amerike, Austrije, Filipina, Vijetnama, Kine, J. Koreje, Kanade, Hrvatske) brojnih gradova.

Najpoznatije svjetsko njegovo svetište je u Montrealu u Kanadi, a naše nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu.

 

Relikvije sv. Josipa

Postoje relikvije sv. Josipa koje nisu dokumentirane, ali ih vjernici časte. To su predmeti za koje se smatra da ih je svetac koristio. U Italiji od 11. st., a u Perugi (od 1477.) nalazi se vjenčani prsten sv. Josipa koji je donesen iz Jeruzalema. U Francusku, u Joinville-Jur-Marne, dospio je pojas sv. Josipa gdje se čuva… U Njemačkoj, u Aachenu, u riznici Karla Velikoga čuvaju se zavoji kojima je sv. Josip zamatao Dijete Isusa. U Italiji se nalazi štap sv. Josipa (samostan Camaldoli kod grada Arezza.

U ikonografiji se najčešće prikazuje kao sredovječni čovjek blagih, ali odlučnih crta, s bradom; u ruci mu je štap, Dijete Isus u naručju ili uz njega, sa tesarskim alatom; u motivima Božića i jaslica…

Simboli su mu: ljiljan, križ, tesarski alat, dijete Isus.

 

Anela Kukavica

 

 

Pogledajte još

Stablo zvanja

Gdje postoji stablo svećenika? Na kojoj njivi naći stablo sa redovnicima? U kojoj šumi pro…