Hrvatima se često dogodi da se snažno zauzimaju za proglašenje svojih Božjih ugodnika, a onda ih pomalo zaborave i stave na stranu. Upoznajmo zato bolje bl. Mariju Propetog Petković čiji spomendan slavimo 9. srpnja.
Blaženica je rođena je 1892. godine u Blatu, na otoku Korčuli. Kao izuzetno bistroj i okretnoj djevojčici, protivno tadašnjim običajima, bilo joj je dopušteno da već s pet godina počne pohađati pučku školu, koju završava s navršenih jedanaest godina. Razborito korištenje vremena, sposobnost za organiziranje poslova, te ljubav prema Crkvi i domovini, potakli su je, uz sve obveze u očinskome domu, da preuzme i vođenje triju vjerskih društava u Blatu. Uz to je godinama, posve samoinicijativno, okupljala djecu siromašnih obitelji koje su radile na posjedu njezina oca u Babini i poučavala ih u vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole.
U svojoj 22. godini Marija doživljava borbu dvostrukog zvanja – za kontemplativni ili za apostolski život. Dubrovački biskup Josip Marčelić u tim trenucima Mariji ukazuje na potrebe vremena: siromaštvo, materijalnu i duhovnu zapuštenost i nevolje u Blatu. Potiče je da se opredijeli za pomoć napuštenoj djeci i nezbrinutim udovicama rodnog mjesta zahvaćenog mnogim nevoljama: propašću privrede zbog bolesti vinove loze, Prvim svjetskim ratom i tzv. španjolskom gripom. Marija je pristala odazvati se, jer je već i prije živjela ono što će joj cijeloga života ostati geslo – briga za čovjeka očituje se u zauzetoj ljubavi za njegove potrebe.
Osnivanje Družbe Kćeri Milosrđa
Uz pomoć biskupa Marčelića, 4. listopada 1920. godine Marija je u Blatu osnovala i novu redovničku družbu koju je nazvala Družba Kćeri Milosrđa, izabravši si redovničko ime Marija Propetog Isusa. U počecima su sestre radom svojih ruku uzdržavale do tristotinjak siromašne djece, a pomoć javne, mjesne i državne vlasti bila je neznatna. Marija je zato na sve strane tražila, pa i nalazila, pomoć za svoje sirote. Primjerice, kada je od pape Pija XI. dobila 15.000 dinara pomoći, odmah je dogradila sirotište u Blatu kako bi mogla primiti što više djece.
Nije se vezivala na neki određeni prostor nego je išla onamo gdje je bilo potrebno. Ako bi se uvjeti promijenili i za njezine sestre više ne bi bio prikladan rad koji su započeli, spremno je napuštala takvo polje rada i usmjeravala se na novo.
Velikodušno se odazivala svakom pozivu za pomoć drugima, koja se ponajčešće očitovala kao duhovno-obrazovni odgoj djece i mladih, potom njega bolesnika i starijih osoba.
Ta ljubav i to milosrđe prema bijednima odvelo ju je daleko od rodnoga Blata. Naime, hrvatski franjevac-misionar o. Leonard Rusković zamolio je Mariju da dvadesetak svojih sestara pošalje u misije u Južnoj Americi.
Oduvijek na strani siromašnih i napuštenih
Marija svoje sestre šalje u predgrađa Buenos Airesa koja grcaju u zapuštenosti i bijedi. U nepunih pet godina trideset sestara napustilo je domovinu i posvetilo se radu s djecom u vrtićima i školama, te radu s bolesnom, slijepom i mentalno oštećenom djecom. Svrha rada u misijama za Mariju je evangelizacija koja ne može započeti dok se ne zadovolje čovjekove egzistencijalne potrebe. Zato je, uz vjerski nauk, organizirala pouku o higijeni, urednosti, ekonomiji, domaćinskim poslovima, šivanju, krojenju, pletenju, bolničarstvu i strojopisu. Danas u Argentini, Paragvaju, Čileu i Peruu djeluje oko 250 sestara. Većina njih je domorodačkog podrijetla, a čine više od polovice ukupnog broja sestara u Družbi.
U Europu se Marija vratila 1952. godine. U Rimu je pronašla kuću za Vrhovnu upravu Družbe, a nešto kasnije Družba je postala i papinskoga prava. Nažalost, u 62. godini Marija je doživjela izljev krvi u mozak što je prouzročilo djelomičnu uzetost, pa je na kapitulu 1961. godine s. Julijani Franulović predala zahtjevnu službu vrhovne glavarice.
Prijelaz Ocu i postupak beatifikacije
Svoj je duh Marija Propetog Bogu Ocu predala 9. srpnja 1966. godine. Pokopana je na rimskom groblju Campo Verano, a ubrzo potom u kućnoj kapelici Vrhovne uprave. U studenom 1998. njeni zemni ostaci su, na prijedlog Postulature, preneseni u rodno joj Blato i pokopani u kripti samostanske kapelice Krista Kralja u Kući matici.
Glas svetosti, što ga je Marija kao utemeljiteljica Družbe i vjerna kći Oca Milosrđa stekla još za života, nastavio je živjeti i nakon njezine smrti, pa je 1989. godine pri Rimskom vikarijatu otvoren biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Nakon višegodišnjeg proučavanja, 5. srpnja 2002. godine Kongregacija za kauze svetih donijela Odluku o junačkim krepostima službenice Božje, a 20. prosinca iste godine i Odluku o priznatom čudu spašavanja 20 mornara u utrobi potopljene peruanske ratne podmornice “Pacocha”, čime su ispunjeni svi uvjeti za njezino proglašenje blaženom. To se ostvarilo 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku, o trećem pohodu pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj.
Čudo po zagovoru bl. Marije Propetog Petković
“…dana 26. mjeseca kolovoza godine 1988. zbio se čudesni događaj. Predvečer, naime, toga dana podmornicu peruanske mornarice, u puku zvanu “Pacocha”, dok se vraćala u luku Callao grada Lime, ploveći površinom morske pučine, snažno je udario pramac japanskoga ribarskog broda. Taj je udarac prouzročio veliki otvor na njezinoj krmi. Dok se podmornica strmoglavce potapljala, ostao je otvoren glavni zaklopac uvođenja zraka, kroz koji je voda prodirala i počela poplavljivati sobe. Dio mornara, bacivši se u vodu, ostao je neozlijeđen, a dio ih je ostao zarobljen u podmornici.
Sagledavši težinu položaja, natporučnik bojnog broda Roger Cotrina Alvarado, pošto je zazvao službenicu Božju, po veoma gustoj tami uspio je dohvatiti gornji ulaz iz kojega je prodirala voda. I kad je podmornica već dospjela u dubinu mora 12-20 metara, podigao je uvis i uspio zatvoriti vratašca ulaza, premda je pritisak vode bio jednak 4 do 6 tisuća kilograma težine, a položaj zapornica, zvanih “košara” bio nepravilan. Drugi uspjeh toga postupka bio je taj, što je bilo spriječeno, da ne bi bile poplavljene donje sobe. U njima su ostala dvadeset dvojica mornara, od kojih su dvadesetorica sutradan dospjela na sigurno, nepovrijeđeni.” (iz Dekreta o potvrđenom čudu po zagovoru časne službenice Božje Marije Propetog, Rim, 20. prosinca 2002.).
Brojni štovatelji koji se utječu zagovoru bl. Marije Propetog Isusa Petković zadobivaju brojne milosti i hodočaste u njezino svetište u Blatu gdje se, uz zemne ostatke blaženice, čuva i njezina nezgrušana krv. Sadržaj karizme izrečen je u imenu Družbe da bi se povijesno oživljavalo poslanje koje sestre vrše u Crkvi i u svijetu na izgradnji Kraljevstva.
Redovnice ove Družbe Očevo milosrđe svjedoče živeći evanđeoske zavjete u sestrinstvu i djelatnostima: odgoja i obrazovanja, apostolata djece i mladih, apostolata zdravlja i starijih osoba, župnog apostolata, promicanja dostojanstva ljudske osobe te u sirotištima i misijama.
Zaklada za školovanje siromašne djece
Zaklada “Blažena Marija Petković” za pomoć i školovanje siromašne i bolesne djece i mladih, obiteljima s brojnom djecom, starijim osobama, te osobama slabijeg imovinskog stanja, službeno je ustanovljena i predstavljena na 113. rođendan bl. Marije Petković, 10. prosinca 2005. godine, u zagrebačkoj župi sv. Josipa.
Svrha je Zaklade:
- u duhu karizme bl. Marije Petković pomoć siromašnoj i bolesnoj djeci;
- skrb za školovanje djece i mladih slabijega imovinskog stanja;
- pomoć obiteljima s brojnom djecom, starijim osobama kao i drugima kojima je pomoć potrebna;
- utemeljiti ustanove, društva, dane i nagrade blažene Marije Petković za odrasle, djecu i mlade s kojima sestre djeluju.
Sve informacije o Zakladi, ali i o današnjoj blaženici može se saznati na marijapropetog.hr
Preuzeto: Hrvatska katolička mreža