Za ovu korizmu želim podijeliti s vama misli vezane uz ispovijed, pokoru i post. A sve se one mogu sažeti u jednu misao koju nalazimo kod sv. Pavla: »Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu!« (Rim 7, 24-25). Ispovijed Bilo je trenutaka u mojem životu kada sam se rijetko ispovijedao. Razlog je bio, kao što je to slučaj u mnogih vjernika, pa i samih svećenika, ponavljanje istih grijeha. Učinilo mi se da nema smisla ići na ispovijed, ako uvijek iznova ponavljam grijehe koje ispovijedam. Tada sam mislio da prvo trebam, vlastitim silama, barem donekle dovesti u red svoje požude, s kojima sam se borio i s kojima se borim, poput sv. Pavla (Rim 7), pa ću tada pristupiti sakramentu ispovijedi. Nažalost, nisam bio u pravu, griješio sam! Samoga sam sebe udaljavao od obraćenja i, još gore, propadao sam dublje u grijeh koji bih nazvao grijehom očaja: prestao sam vjerovati da neke grijehe uopće još mogu pobijediti. Tek na poticaj jedne prijateljske duše, koja me je zabrinuto poticala da idem na ispovijed, odvažih se na redovitu i čestu ispovijed, unatoč ponavljanju istih grijeha. I tada se počelo događati čudo: sa svakom ispovijedi postadoh snažniji u borbi protiv vlastitih grijeha. I sada, osvrćući se na to razdoblje, rekao bih da su tri glavna razloga zašto treba ići redovito, pa i često na ispovijed, osobito kada zbog ponavljanja grijeha pomislimo da se ne možemo obratiti. Prvo, svakom ispovijedi osjećaš svoju vlastitu snagu u borbi protiv grijeha, jer svakim činom priznanja grijeha u ispovjedaonici i odluke da više ne ćeš griješiti, snažiš samoga sebe, ne prepuštaš se grijehu, doživljavaš sebe kao onoga koji je, premda slab, ipak odlučan u borbi protiv grijeha. Drugo, svaka ispovijed čin je poniznosti, a – ako hoćete – i poniženja koje nas dovodi do milosti. Nije to lako, treba doći uvijek istomu ispovjedniku te opet i opet ispovijedati iste grijehe. To je baš poniženje! Ali upravo to poniženje jesu vrata za primanje milosti. Gospodin obilno daruje milost u borbi protiv grijeha – jer sami ne možemo pobijediti svoje grijehe – odnosno može dati obilno svoju milost samo onomu koji je ponizan, koji ponizno i poniženo priznaje svoje grijehe: »Na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće« (Iz 66, 2).
Treće, ispovijed ti daje veliku pomoć zbog suosjećanja samoga ispovjednika. Kako sam samo bio iznenađen kada mi je ispovjednik rekao: »E moj dragi, ti misliš da se ti jedini boriš protiv grijeha. Ja sam već svećenik u godinama pa se i dalje mučim s mnogim grijesima. Hajde, s tobom sam, budi hrabar, možeš ti to, možemo zajedno.« Koliko mi je samo njegov compassio, njegovo suosjećanje bilo ohrabrenje i utjeha, ne mogu vam to dovoljno ovdje opisati riječima. Njegov mi je compassio pomogao da žestoko krenem u borbu protiv grijeha. I kasnije sam shvatio, koliko je moje suosjećanje, moj compassio s mojim vjernicima ključan za ozdravljenje tolikih duša koje se bore protiv grijeha. Jer, suosjećanjem pokazujemo da ljubimo bližnjega, bližnji osjeća da nije sam, nije ostavljen i tako biva osnažen u borbi protiv grijeha. Dakle, dragi prijatelju, ne odustaj od ispovijedi, ma koliko god ponavljao iste grijehe. Primat ćeš i snagu u sebi, i milost od Boga, i pomoć od bližnjega! Dakako, postoje i drugi razlozi zašto se vjernici prestaju ispovijedati. Neki se pak ne ispovijedaju ili se pak loše ispovijedaju zbog stida: žele se čak u samoj ispovijedi svidjeti ispovjedniku pa uljepšavaju svoje grijehe, govore radije o tuđim, a ne o svojim grijesima. Protiv stida najbolji je lijek da se prisjetimo koliko smo bili bestidni kada smo griješili. Neki se opet ne ispovijedaju, koliko god to smiješno zvučalo, zbog nade da mogu nastaviti ostvarivati svoje pogubne želje. Zaobilaze ispovijed i ispovjednika samo da im ne bude slučajno oduzeta ta nada, odnosno da im savjest ne bi bila odveć uznemirena, kako bi mogli što mirnije uživati u svojim pogubnim željama. Najbolji lijek protiv takve zle nade jest obraćenje vlastite želje, pomisao na božanska dobra prema kojima treba usmjeravati svoje želje. Jedino nas božanska dobra, koja su stalna, sigurna, oslobađaju od naših pogubnih želja.
Pokora Ispovijed je važna, ali ona je besplodna, jalova ako nakon nje ne slijedi pokora. Zato svećenik uvijek nakon ispovijedi daje određenu »pokoru«. Ali, nažalost, malo tko više pokoru ozbiljno shvaća. I tako se događa da su mnoge ispovijedi jalove ili donose vrlo malo ploda, jer nakon ispovijedi ne slijedi pokora. Pismo o pokori progovara pod vidom »plodova pokore«: »Donosite dakle plodove dostojne obraćenja« (Lk 3, 8). Pod »plodovima pokore« misli se na izvanjsku pokoru koju svećenik propisuje svakomu vjerniku. To znači da postoji nutarnja i izvanjska pokora. Nutarnja je pokora kajanje za učinjene grijehe. Iznutra činimo pokoru kada nam se srce slama zbog grijeha, kada ono od kamenoga srca postaje slomljeno, puknuto, skršeno srce: »Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava« (Ps 34, 19). Ili, još bolje rečeno: nutarnja je pokora kada se ne sviđamo sebi. To tako jednostavno zvuči, ali je to tako teško ostvarivo jer se mi uporno sviđamo samima sebi. Korizma nas tako poziva da činimo nutarnju pokoru, ukoliko se trebamo ne sviđati samima sebi. Ili, još radikalnije rečeno, prestani suosjećati sa sobom, udari na sebe, slomi svoje oholo srce. U nutarnjoj pokori postaješ tužitelj samoga sebe, ako hoćeš, progonitelj samoga sebe. I to je već početak duhovnoga ozdravljenja. Jer, onaj tko se ne sviđa sebi, tko tuži i progoni samoga sebe, već je prešao na drugu stranu, već je postao dobar jer to sve čini imajući pred sobom Boga, njegovu dobrotu, njegovo protivljenje grijehu. Dakle, kad se ne sviđaš sebi zbog grijeha i kada optužuješ i progoniš samoga sebe zbog grijeha, već si u skladu s Božjom voljom, već si u zajedništvu s Bogom. Ili, da to još i ovako naglasim: hajde, barem u korizmi prestani tužiti i progoniti svoje bližnje zbog njihovih grijeha, ne misli na to zašto se tebi netko ne sviđa. Radije boluj zbog svojih grijeha i osuđuj iste grijehe. No, kao što rekoh, nutarnja pokora, koja je već jako zahtjevna i s kojom bismo trebali pristupati sakramentu ispovijedi, ostaje jalova ili donosi malo ploda ako nakon nje ne slijedi izvanjska pokora. Što je izvanjska pokora? Izvanjska je pokora kažnjavanje samoga sebe zbog učinjenih grijeha. Kažnjavanje vlastitih grijeha popravFrancesco Vanni, Krist u kući farizeja Šimuna, 1600. »Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo« (Lk 7, 47). […] kad se ne sviđaš sebi zbog grijeha i kada optužuješ i progoniš samoga sebe zbog grijeha, već si u skladu s Božjom voljom, već si u zajedništvu s Bogom. živo vrelo 2–2022 5 ljanje je istih grijeha. Namećeš si nakon svakoga grijeha određenu izvanjsku pokoru, kaznu, kojom nastojiš popraviti sebe, promijeniti svoj život. Primjerice, griješio si bludno gledajući internetske slike. E sada, dragi moj, kazni se, učini pokoru, zadovoljštinu, pa barem tjedan dana ne gledaj uopće internet. Opijaš se uvijek iznova, donesi odluku da ne ćeš u određene dane uopće piti alkohol ili ćeš potpuno s tim prestati. Ogovaraš neprestano bližnjega, mrmljaš na sve i na svakoga, zato učini pokoru, kazni se tako što ćeš sada o tom istom bližnjem početi govoriti dobro ili mu učiniti neko dobro djelo. Tu dakako treba uvijek imati na umu da ne mogu svi vjernici imati istu izvanjsku pokoru, tj. kaznu. Izvanjska pokora ovisi o veličini grijeha. Zato svećenici trebaju biti pastoralno razboriti i ne smije se dogoditi da svim vjernicima nakon ispovijedi određuju uvijek istu molitvu. Također, mnogi vjernici nisu ni u stanju sebi propisati izvanjsku pokoru te bi u tom slučaju opet bilo pastoralno nerazborito da svećenik poruči, kako to često biva slučaj, da oni sami sebi odrede pokoru! Svećenik treba pomoći vjerniku da nakon ispovijedi, u skladu s veličinom grijeha, pronađe prikladnu pokoru za vlastite grijehe. Pritom treba voditi računa o sljedećem pravilu: izvanjska pokora, kazna, besplodna je ako je ona manja od veličine uživanja u grijehu. Drugim riječima, propiši si uvijek takvu izvanjsku pokoru koja treba biti veća, zahtjevnija, bolnija od uživanja u određenom grijehu. To je jako važno imati na umu, jer inače, ponavljam, ispovijed – koliko god bilo pohvalno što vjernik dolazi na ispovijed, jer je to već prvi i najvažniji korak u obraćenju – bez izvanjske pokore ne će donijeti ploda. Stalno ćeš se vrtjeti oko istih grijeha i još ćeš se čuditi kako to da nakon ispovijedi opet nastavljaš živjeti kao prije. Potrebno je kazniti samoga sebe, udariti na sebe izvana, šakom opaliti po svojem tijelu, kako veli sv. Pavao: »Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako da udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao« (1 Kor 9, 24‑27). Nažalost, mi nakon ispovijedi samo mlatimo vjetar svojom ispraznom pokorom. Potrebno je udarati šakom po sebi, štoviše, zarobljavati, točnije u grčkom izvorniku, treba svoje tijelo »porobiti« (grč. δουλαγωγῶ, lat. in servitutem redigo). I ja sam se uvijek pitao: pa kako to da se ne uspijevam duhovno nimalo pomaknuti nakon ispovijedi? A zapravo sam nakon ispovijedi, na brzinu izmolio pokoru, i bez izvanjske pokore, bez kazne, nastavio dalje živjeti svoju svakidašnjicu kao i prije. To tako ne ide, to je jalova, besplodna ispovijed. Razumljivo je da mnogi upadamo u ovakvo shvaćanje jer duh ovoga svijeta, koji je prodro i u Crkvu, ne podnosi govor o pokori, a kamoli o izvanjskoj pokori, kažnjavanju, zadovoljštini, »udaranju šakom« na vlastito tijelo ili pak o »porobljavanju« istoga. Dakle, dragi prijatelju, evo ti korizme, evo ti mogućnosti da promijeniš svoj pristup ispovijedi, ali osobito svoj pristup izvanjskoj pokori. Nametni si pokoru koja je u skladu s tvojim grijesima, kroti i zarobljavaj sebe, kažnjavaj sebe i čini zadovoljštinu. Ta nas misao dovodi do sljedeće teme, a to je post.
Prije nego se posvetim različitim vrstama posta, kako sam teolog i propovjednik, iz iskustva znam da nema istinske teologije, nema istinske spoznaje Pisma i time navještaja Božje riječi bez posta. Primijetih da bolje propovijedam kada barem jedan dan, prije propovijedi ili nekih drugih važnih predavanja, postim. Naime, priprava mi bude bolja, duh trjezniji, odjednom lakše spoznajem poruku Pisma, odjednom mi se po razumu počinju vrzmati razne dobre misli. Kao da je postom i duh postao lagan, kao da se postom duh moj počeo s lakoćom podizati prema Gospodinu, odnosno kao da Gospodin sam lakše podiže moj postom olakšani duh. Pismo nam također govori o tome da je post preduvjet istinske spoznaje, odnosno teologije. Mojsije prima spoznaju o Bogu – deset Riječi, Zapovijedi – tek nakon dugotrajnoga posta (Pnz 9, 9-10; Izl 34, 28). Post udara na oholost tijela, ponižava moje arogantno tijelo koje, dakako, time utječe i na duh koji takvim tijelom također postaje arogantan. Ili, još bolje rečeno, post moje tijelo čini pobožnim tijelom, a to je tijelo koje više ne misli na sebe, nego na Boga. Tijelo dobiva postom affectus žudnje za Bogom. Zato, nema dobre teologije, nema istinske spoznaje Krista bez posta. Dobro se misli samo ako se posti. Misliti veliko, božansko možemo samo ako se postom učinimo malenim: učini se postom malenim da misliš na Velikoga. Ovdje bih spomenuo još jednu meni važnu misao u posljednje vrijeme. Naime, liturgijska tradicija propisuje da se na Gluhu nedjelju pokriju križevi i slike u crkvama. Time Crkva želi u nama pobuditi duboku bol, želi nam posvijestiti kako smo u ovom svijetu još samo hodočasnici, kako još uvijek ne gledamo Gospodina licem u lice, kako još uvijek zbog naših grijeha postoji veo koji pokriva našu dušu. Pokriveni smo i još skriveni Gospodinu, još smo daleko od vječnosti. Zato pokriveni križevi i slike žele u nama pobuditi veliku žudnju za Gospodinom. A što drugo čini post negoli to da budi žudnju u nama za Gospodinom! To nas dovodi opet do teologije, do spoznaje: istinski će spoznati Gospodina samo Jacopo Robusti (Tintoretto), Mojsije je primio ploče Zakona, 1560. živo vrelo 2–2022 7 onaj koji boluje za njim, koji žudi za njegovom potpunom prisutnošću, a time i za potpunom spoznajom. Tako nas Gluha nedjelja, pokriveni križevi i slike, dovode do posta: misliti Boga možemo samo ako postom tugujemo i žudimo za Bogom, jer ovdje gledamo samo »kroza zrcalo, u zagonetki« (1 Kor 13, 12). Najradije bih da nema tih pokrivenih križeva i slika, dosta mi ih je, želim »licem u lice«, zato tugujem i žudim: postim. Sada se možemo posvetiti raznim postovima, o kojima govori teološka tradicija. Neka svatko sebe prepozna u tim postovima i neka si sada, u korizmi, ali i u svojem cijelom životu, propiše odgovarajući post. Prvi je post tijela, o kojem je već bilo govora. Tomu se postu treba posvetiti svatko tko je odveć ovisan o hrani i piću. Kao što su Izraelci prinosili Bogu žrtvu životinja i spaljivali salo i loj (Lev 3, 15-16; Ps 66, 15), postom ti sada spaljuj salo i loj svojega tijela, svoju debljinu, i prinosi kao Bogu ugodan prinos. Drugi je post od vlastitih osjetila. Netko nema poteškoća s hranom i pićem, ali nažalost ima velikih poteškoća, postao je ovisnik svojih osjetila. Neki po cijeli dan bulje u internet, internetske slike, odgovaraju neprestano i šalju poruke na razno razne vibere, whatsappove, telegrame. Muče tim porukama i bližnje, i sebe. Neki su pak ovisni o krpicama, odjeći, parfemčićima, finim majičicama, jaknicama, naočalicama, ručnim satićima ili pak muškim satinama. Zato bi bilo dobro da ti vjernici poste barem u korizmi od osjetila gledanja, da prestanu buljiti u slike ovoga svijeta, da se barem nedjeljom ostave i samoga telefona, da se barem jedan dan dezinficiraju od virusa te ovisnosti. Treći je post od djelatnosti. Određeni vjernici nemaju poteškoća ni s hranom, ni s pićem, a ni sa svojim osjetilima, ali zato pretjeruju u djelatnostima (rad kao izričaj oholosti) ili se pak bave nepotrebnim djelatnostima koje im uništavaju dušu. Prosuđuj sada svoje djelatnosti i posti od svih grješnih, nepotrebnih i površnih djelatnosti. Četvrti je pak post najteži, a to je post od vlastite volje. Da, neki su zaista besprijekorni, nemaju poteškoća ni s prvim trima napastima, ali ih muči samovolja, neposlušnost. Njima je potrebit post kao što je poslušnost poglavarima, biskupu, župniku, poslušnost muža ženi, žene mužu, studenta profesoru. U tom postu, a to mi je jako važno istaknuti, postaješ slobodan za ljubav prema bližnjemu, točnije za suosjećanje, za compassio. U postu od vlastite volje slamaš svoju volju i otvaraš se bližnjemu, počinješ osjećati bližnjega. I, postoji i peti post, meni najdraži, ali nažalost daleko sam od njega, a to je post iz ljubavi. Postiš, jer ljubiš Gospodina. Toliko misliš na Gospodina, na nebesko, da ti je sasvim prirodno, instinktivno da postiš od svega zemaljskoga: od hrane, pića, osjetila, sebičnih i površnih djelatnosti, od vlastite volje. To je divan, najdivniji post, ali rijetki su ti koji tako poste. To je post koji nas najbolje pripravlja za vječnost, to je post koji vjerniku već sada daje da može slušati radosnu pjesmu razigranih anđela pred Bogom. Takav post već sada te uvodi u vječnu radost, radost koju oko još nije vidjelo, ni uho čulo, ali srce, koje posti iz ljubavi, već sada i vidi i čuje.
Prof. dr. sc. Ivica Raguž
