Štovanje Blažene Djevice Marije u Katoličkoj Crkvi zauzima posebno i jedinstveno mjesto. Brojni nazivi kojima joj se Crkva i vjernici obraćaju jasno svjedoče o svijesti da je Marija, po Božjem izabranju, uzvišena iznad svih drugih ljudi. Ipak, unatoč toj uzvišenosti, Marija nikada ne zauzima mjesto koje pripada isključivo Bogu. Ona je, po Božjem naumu, odabrana da postane Majkom Spasitelja, a od samoga svoga začeća izuzeta je od istočnoga grijeha. Upravo zato Crkva s pravom smatra opravdanim da se vjernici Mariji utječu u svim svojim životnim potrebama te da joj iskazuju štovanje na razne prikladne načine.
Nazivi poput Bogorodica, Sveta Marija, Gospa, Naša Gospa, Blažena Djevica Marija (Beata Virgo Maria), Madona ili Majka Božja nisu samo izrazi pučke pobožnosti, nego nose duboko teološko značenje. Među njima se osobito ističe naslov Bogorodica, kojim se želi naglasiti Marijina jedinstvena uloga u povijesti spasenja, napose činjenica da je imala milost biti roditeljica i odgojiteljica samoga Božjeg Sina.
Taj naslov istodobno naglašava dvije temeljne istine vjere. S jedne strane, njime se ispovijeda da je Isus Krist pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem – prava Utjelovljena Riječ Božja, ujedno i Bog i čovjek. S druge strane, ističe se Marijina posebnost: kao milosti puna, ona je svojim slobodnim i potpunim pristankom na Božju volju, izraženim u riječima „Neka mi bude“, prihvatila poziv da postane Majkom Božjom i Majkom Crkve.
Sveto pismo o Blaženoj Djevici Mariji donosi relativno malo podataka, no i ti rijetki evanđeoski prizori dovoljno snažno osvjetljuju lik ponizne Božje službenice. Kada Mariju promatramo u njezinoj majčinskoj ulozi, možemo se prisjetiti niza događaja: anđeoskog navještenja po kojem je začela po Duhu Svetom, njezina pohoda trudnoj rođakinji Elizabeti u judejskom gorju, dolaska s Josipom u Betlehem na popis stanovništva i rođenja Krista, prikazanja Isusa u Hramu i proročkih riječi starca Šimuna, duboke žalosti zbog gubitka dvanaestogodišnjega Sina u Jeruzalemu i radosti pronalaska u Hramu, nazočnosti kod prvoga Isusova čuda u Kani Galilejskoj, kao i njezina stajanja pod križem u času Kristove muke.
Svi ti događaji pomažu dublje razumjeti Marijinu ulogu kao Bogorodice te njezinu trostruku povezanost: s Božjim naumom spasenja po kojem je izabrana da postane Majkom Vječne Riječi, s osobom Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka, te s Crkvom koja je rođena iz Kristova probodenoga boka, a kojoj je Marija Majka, zagovornica i posrednica.
Takvo razumijevanje Marije kao Bogorodice potvrđuje i najstarija poznata marijanska molitva Pod obranu se tvoju (Sub tuum praesidium), nastala oko 250. godine. U toj molitvi Crkva Mariju izravno zaziva kao Bogorodicu i s pouzdanjem se utječe njezinu zagovoru, što svjedoči o ranoj i duboko ukorijenjenoj marijanskoj pobožnosti.
Štovanje Marije Bogorodice snažno je obilježilo i nastanak svetkovine Svete Marije Bogorodice, koju danas slavimo 1. siječnja. Njezin se početak veže uz nastojanje prvih kršćana da potisnu pogansku rimsku svetkovinu u čast boga Jana, boga s dva lica, koja se slavila prvoga dana godine nakon što je Julije Cezar 45. godine prije Krista premjestio početak građanske godine s 1. ožujka na 1. siječnja. Umjesto razuzdanih proslava i praznovjernih običaja, kršćani su taj dan ispunili ozbiljnim i pokorničkim štovanjem Blažene Djevice Marije.
Presudan doprinos razvoju štovanja Marije Bogorodice dao je Efeški sabor 431. godine, na kojem je dogmatski potvrđeno da je Marija doista Bogorodica (Theotokos). Tom je odlukom Crkva jasno odbacila učenje carigradskog biskupa Nestorija, koji je tvrdio da Marija nije rodila Boga, nego samo čovjeka Isusa, nazivajući je Kristorodicom.
Unatoč tome, tijekom povijesti blagdan Marije Bogorodice bio je potisnut blagdanom Gospodinova obrezanja, koji se pod utjecajem galikanske liturgije iz Španjolske i Galije proširio i na Rim te se zadržao sve do liturgijske reforme 1969. godine.
Današnja svetkovina Marije Bogorodice ne nastavlja se izravno na taj stariji oblik, nego svoje izvorište ima u marijanskom pokretu u Portugalu u 18. stoljeću. Papa Benedikt XIV. uveo je blagdan Marijina božanskog materinstva za portugalske biskupije, određujući da se slavi prve nedjelje u svibnju. Kasnije se blagdan proširio i na druge krajeve, datum je premješten na 11. listopada, a 1931. godine propisan je za cijelu Crkvu. Liturgijskom reformom kalendara uzdignut je na stupanj svetkovine i vraćen na 1. siječnja.
Taj datum snažno naglašava Marijinu ulogu u životu Crkve: ona je prva od svih vjernika, Majka koja zagovara i vodi Crkvu kroz povijest. Ujedno se tom svetkovinom zaključuje božićna osmina, čime se simbolično dovršava otajstvo Utjelovljenja i još jasnije ističe Marijina nezamjenjiva uloga u ispunjenju Božjega plana spasenja.
Slaveći Mariju Bogorodicu, Crkva na početku nove godine zahvaljuje Bogu za dar Majke koja je prva povjerovala, prva prihvatila Riječ i koja i danas ostaje Majka i zagovornica svih vjernika.
