Ovo je priča o čudesnoj djevojčici na koju je Bog izlio obilje milosti. Imala je samo četiri i pol godine kada je preminula, ali je u tom kratkom životu Isus preko nje uspio dirnuti cijeli svijet i potaknuti papu Pija X. da promijeni disciplinu Katoličke Crkve u vezi s prvom svetom pričesti djece.
„Ona postoji! To je znak koji sam čekao“, uzviknuo je papa Pio X. nakon što je čuo za sveti život malene Nellie. Nekoliko mjeseci kasnije objavio je dekret Quam singulari, kojim je značajno snižena dobna granica za primanje svete pričesti.
Malena Nellie živjela je samo četiri i pol godine, ali je postala poznata kao „Malena ljubičica pred Presvetim“, „Malena ljubičica Svetoga Boga“ ili jednostavno – mala Nellie od Svetoga Boga.
Rođenje i obitelj
Priča o njezinu kratkom, ali iznimno svetom životu započinje rođenjem 24. kolovoza 1903. godine. Bila je kći Williama i Marije Aherne Organ. Njezini roditelji vjenčali su se 4. srpnja 1896. godine, a njihov je brak bio blagoslovljen s četvero djece: Thomasom, Davidom, Marijom i najmlađom Nellie.
Zbog velike nezaposlenosti u Irskoj njezin je otac morao birati između emigracije i regrutacije u vojsku. Odabrao je vojnu službu te je bio stacioniran u vojarni u pomorskom gradu Waterfordu. Ondje je, u bračnoj četvrti vojarne, rođena i malena Nellie.
Ubrzo nakon rođenja krštena je u župnoj crkvi Presvetog Trojstva imenom Ellen, iako su je u obitelji svi zvali Nellie.
Njezin otac kasnije je zapisao: „Kad je imala samo dvije godine, uzela me za ruku i polako me vodila prema crkvi, na svetu misu. Cijelim putem govorila mi je o Svetom Bogu. Način na koji je tako maleno dijete govorilo o Bogu bio je već tada čudesan, osobito jer ni mi sami nismo znali od koga je to mogla naučiti.“
Nellie je iznimno voljela svoga oca. Kada je majka odlazila u kupovinu, njezin prvi zahtjev bio je da kupi krunicu za tatu – imala je tek dvije godine. Prve riječi koje je naučila izgovarati bila su imena svetaca. Svake večeri obitelj je zajedno molila krunicu, a majka ju je učila da ljubi križ i velika zrna krunice – naviku koju je Nellie zadržala do kraja života.
Smrt majke
Godine 1905. obitelj se preselila na otok Spike u zaljevu Cork. Zdravlje majke, dotad stabilno, naglo se pogoršalo. Pobožna i bogobojazna gospođa Organ u posljednjim se mjesecima života potpuno predala Bogu, ne ispuštajući krunicu iz ruku.
U siječnju 1907. godine preminula je od tuberkuloze, u snažnom zagrljaju malene Nellie. Najstarije dijete tada je imalo samo devet godina. Otac je zbog vojne službe rijetko mogao biti s djecom. Isprva im je pomagala susjeda, no to nije bilo dostatno, osobito jer je i sama Nellie bila teško bolesna.
Ubrzo je otkriveno da boluje od teške skolioze. Trpjela je jake bolove pri sjedenju i stajanju te je često neutješno plakala – bez majčine utjehe. Otac je shvatio da djeca više ne mogu bez majčinske skrbi te je, uz pomoć prijatelja svećenika, potražio smještaj u samostanu.
Nellie i njezina sestra poslane su sestrama Dobrog Pastira, dok su dječaci smješteni u biskupijske ustanove.
Život u samostanu
Nellie i njezina sestra stigle su u samostan 11. svibnja 1907. godine. Ondje su bile okružene majčinskom brigom sestara, koje je Nellie sve redom nazivala „majkama“. U samostanu je provela posljednjih osam mjeseci života.
Zbog neprestanog kašlja i bolova često je boravila u ambulanti. Ondje je dijelila hranu s malim crnim mačićem koji joj je uzvraćao nježnost. Kada joj je učionica postala preteška zbog nemogućnosti sjedenja, dopušteno joj je igrati se u dvorištu.
Jednoga dana nehotice je progutala nekoliko perli koje su joj zaprijetile gušenjem. Hitno je operirana, bez suza i jauka. Ubrzo nakon toga stigla je nova, teška dijagnoza – tuberkuloza, ista bolest od koje je umrla njezina majka. Liječnici nisu davali nadu: ostalo joj je još svega nekoliko mjeseci života.
Odanost Djetetu Isusu
Tijekom boravka u bolnici Srca Isusova sestre su često bdjele uz njezin krevet. Nellie im je govorila: „Sveti Bog mi je uzeo majku, ali mi je dao vas – moje majke.“
Posebnu je pažnju posvećivala kipu Praškog Djeteta Isusa. Od trenutka kada joj je sestra Hall objasnila da prikazuje Isusa kao dijete, Nellie je razvila duboku, nježnu pobožnost. Po savjetu sestara izmolila je devetnicu Djetetu Isusu, nakon čega je došlo do iznenadnog poboljšanja – mogla je ustati iz kreveta i hodati dvorištem.
Jednom prilikom, držeći kip u naručju, ushićeno je govorila da Isus pleše za nju, te je i sama zaplesala, potpuno uronjena u radost i ljubav.
Ljubav prema Euharistiji
Nellie je imala izvanredan odnos prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Iako nikada prije nije vidjela svetohranište, pri prvom ulasku u kapelu odmah je pokazala prema njemu i rekla: „On je ovdje. Tu je Sveti Bog.“
Znala je kada je Presveto izloženo, a Euharistiju je nazivala „skrivenim Isusom“. Kada bi sestre bile tužne zbog njezinih patnji, tješila ih je riječima: „Što je to u usporedbi s mukom koju je On prošao za mene?“
Neizdrživa želja za svetom pričesti
Kako se bolest pogoršavala, Nellie je sve više čeznula za svetom pričesti. U to je vrijeme dobna granica bila dvanaest godina, no njezina je vjera bila izvanredna.
Na blagdan Bezgrešnog začeća fra Bury razgovarao je s Nellie i bio duboko impresioniran njezinim razumijevanjem Euharistije. Na njegov zahtjev biskup je dao posebno dopuštenje.
Prvu svetu pričest primila je 6. prosinca 1907. godine, na prvi petak u mjesecu. Bila je odjevena u bijelu haljinu i u potpunoj sabranosti primila Isusa, kojega je tako silno ljubila. Nakon pričesti nestao je neugodan miris iz njezinih usta, iako je bolest čeljusti i dalje trajala.
Sveta smrt
Nellie je unaprijed govorila da će otići Svetom Bogu u nedjelju, na Božji dan. Preminula je 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodinova, u svojoj bijeloj haljini. Imala je četiri godine, pet mjeseci i osam dana.
Godinu dana kasnije, pri otvaranju groba, njezino je tijelo pronađeno neraspadnuto. Srebrna medaljica Djeteta Isusa koju je nosila bila je sjajna kao nova.
Njezin grob i danas posjećuju brojni vjernici, a sestre Dobrog Pastira svjedoče o mnogim uslišanim molitvama po njezinu zagovoru. Iako još nije proglašena blaženom, njezin je život ostao snažan znak Crkvi.
Papa Pio X., čuvši za njezinu svetost, sažeto je rekao: „Ona je znak koji sam čekao“, te je ubrzo promijenio disciplinu Crkve i omogućio djeci ranije primanje svete pričesti.
Preuzeto s: vjera.hr
