Svećenika redovnika Šarbela Machlufa papa Pavao VI. proglasio je blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja i čudesna ozdravljenja pripisuju se njegovu zagovoru. Sveti Šarbel danas je jedan od najštovanijih svetaca Katoličke Crkve, osobito kao zagovornik bolesnika, obitelji i svih koji traže mir srca.
Papa Pavao VI. opisao ga je kao „divan cvijet svetosti koji je procvao na jednoj grani stare istočnjačke monaške tradicije“, ističući da svojim životom povezuje svijet bogatstva i komfora sa svijetom siromaštva, pokore i potpune predanosti Bogu.
Djetinjstvo i poziv
Sveti Šarbel rodio se 1828. godine u siromašnoj maronitskoj obitelji u selu Beka’ Kafra u Libanonu. Na krštenju je dobio ime Josip. Već kao dječak pokazivao je veliku ljubav prema molitvi i samoći. Dok je čuvao stado, često bi se povlačio na osamljena mjesta kako bi razgovarao s Bogom.
Nakon očeve smrti odrastao je u skromnim prilikama, ali ga to nije spriječilo da slijedi Božji poziv. Unatoč protivljenju rodbine, napustio je obiteljski dom i stupio u maronitski samostan u Anayi. Ulaskom u redovništvo dobio je ime Šarbel, po mučeniku iz prvih stoljeća Crkve.
Redovnički i pustinjački život
Nakon novicijata i studija zaređen je za svećenika te je šesnaest godina živio u samostanskoj zajednici. Bio je uzor poslušnosti, poniznosti i marljivosti. Posebno je ljubio svetu misu i Presveti Oltarski Sakrament. Za euharistijsko slavlje pripremao se dugom molitvom, a nakon mise ostajao bi u zahvaljivanju pred svetohraništem.
Njegova najveća želja bila je živjeti potpuno predan Bogu u šutnji i molitvi. Zato je 1875. godine dobio dopuštenje da prijeđe u pustinjačku nastambu svetih Petra i Pavla, gdje je proveo posljednje dvadeset i tri godine života.
Živio je vrlo skromno. Hranio se jednostavnom hranom, mnogo postio, radio vlastitim rukama i gotovo cijeli dan provodio u molitvi. Posebno je štovao Presvetu Djevicu Mariju i svakodnevno molio svetu krunicu. Njegova radost nije dolazila iz zemaljskih stvari, nego iz dubokoga zajedništva s Bogom.
Posljednja sveta misa
Dana 16. prosinca 1898. godine, dok je slavio svetu misu, iznenada je doživio moždani udar. Unatoč velikoj slabosti želio je nastaviti euharistijsko slavlje, ponavljajući kako Bog ne smije čekati. Nakon nekoliko dana bolesti preminuo je na Badnjak, 24. prosinca 1898. godine, u 70. godini života.
Već nakon njegove smrti među narodom se brzo proširio glas o njegovoj svetosti. Mnogi su dolazili na njegov grob moleći njegov zagovor i svjedočili uslišanjima te brojnim ozdravljenjima.
Neraspadnuto tijelo i čudesa
Prilikom otvaranja groba ustanovljeno je da je tijelo oca Šarbela ostalo neraspadnuto, što je izazvalo veliko zanimanje i pobožnost među vjernicima. Tijekom godina zabilježena su brojna obraćenja, tjelesna i duhovna ozdravljenja po njegovu zagovoru. Njegov grob u Anayi postao je jedno od najvećih hodočasničkih mjesta Bliskoga istoka koje svake godine posjećuju stotine tisuća hodočasnika iz cijeloga svijeta.
Svetac za naše vrijeme
Sveti Šarbel nije ostavio knjige ni velika djela. Njegov život bio je jednostavan, ali iznimno snažan. Svetost je gradio u svakodnevnoj molitvi, euharistiji, šutnji, poniznosti i potpunom predanju Božjoj volji.
Zato ga vjernici i danas zazivaju kao zaštitnika obitelji, bolesnika i svih koji traže unutarnji mir. Njegov primjer pokazuje da se prava svetost ne postiže izvanrednim djelima, nego vjernošću Bogu u svakodnevnom životu.
Neka nas zagovor svetoga Šarbela potakne da i mi rastemo u ljubavi prema euharistiji, molitvi i pouzdanju u Božju providnost.
