„Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“
Križ je u vrijeme Isusa Krista bio znak poniženja, patnje i smrti. Upravo je taj znak, po Kristovoj smrti i uskrsnuću, za kršćane postao znakom nade, spasenja i pobjede. Ono što je u očima svijeta izgledalo kao konačni poraz, Bog je pretvorio u početak novoga života.
Na Kalvariji Krist nije izbjegao patnju niti je sišao s križa kada su ga na to izazivali. Ostao je vjeran Ocu i svojemu poslanju do kraja. Njegova veličina nije se očitovala u tome da se oslobodi križa, nego u tome što je iz ljubavi prihvatio žrtvu. Tako se na križu na najpotpuniji način pokazalo koliko daleko seže Božja ljubav prema čovjeku.
Zato kršćanski pogled na križ ne završava na boli i smrti. Križ je mjesto Kristove pobjede. Na njemu je pobijeđen grijeh, razotkrivena moć zla i otvoren put pomirenja čovjeka s Bogom. Isusove riječi: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32) upravo na Kalvariji dobivaju svoje puno značenje. Raspeti Krist svojim raširenim rukama postaje znak Božje ljubavi koja želi obuhvatiti svakoga čovjeka.
Zbog toga križ za vjernika nije tek predmet koji se nalazi u crkvi ili znak koji nosimo oko vrata. On pripada samoj srži kršćanske vjere i života. Podsjeća nas da ljubav uključuje darivanje, vjernost i spremnost na žrtvu. Govori nam također da patnja i smrt nemaju posljednju riječ.
I ljudski život poznaje križeve. Dolaze u bolesti, gubitku, razočaranju, samoći, nerazumijevanju i mnogim drugim kušnjama. Sam križ nije nešto što trebamo tražiti niti kršćanska vjera veliča patnju radi nje same. Ali ono što ne možemo izbjeći možemo, oslonjeni na Krista, nositi drukčije. Križ prihvaćen u vjeri i ljubavi može postati mjesto unutarnjega rasta, predanja i blagoslova. Kada ga čovjek želi nositi potpuno sam ili ga pod svaku cijenu odbacuje, njegova težina može ga slomiti. Krist, međutim, pokazuje da i kroz iskustvo križa može niknuti novi život.
Upravo tu stvarnost Crkva na poseban način slavi 14. rujna, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Toga dana pogled nije usmjeren samo prema drvu na kojem je Isus umro, nego prema otajstvu spasenja koje se na njemu ostvarilo. Na križu Krist prinosi samoga sebe Ocu i svojom žrtvom uzima na sebe grijeh svijeta. Križ tako od sredstva smrti postaje znakom života i od znaka osude znakom spasenja.
Korijeni ovoga blagdana sežu u 4. stoljeće i povezani su s Jeruzalemom i mjestima Kristove muke i uskrsnuća. U vrijeme cara Konstantina ondje je podignut veliki crkveni kompleks, a bazilika je svečano posvećena u rujnu 335. godine. U kršćanskoj tradiciji Istoka osobito se razvilo svečano čašćenje Kristova križa, a 14. rujna s vremenom je postao dan njegova liturgijskog slavlja.
Uzvišenje Svetoga Križa stoga nije slavljenje patnje, nego slavljenje ljubavi koja je bila spremna proći kroz patnju kako bi čovjeku darovala život. Gledajući križ, kršćanin ne vidi samo Raspetoga nego i Uskrsloga. Kalvarija i uskrsno jutro pripadaju istom otajstvu.
Zato križ ostaje znakom nade: ondje gdje čovjek vidi kraj, Bog može otvoriti novi početak; ondje gdje se čini da je nastupio poraz, može započeti pobjeda; ondje gdje je smrt, Bog može darovati život.
U Kristovu križu ljubav je bila jača od grijeha, a život jači od smrti.
