Osam stoljeća nakon preminuća svetoga Franje Asiškoga, njegov život i dalje nadahnjuje ljude na življenje Evanđelja, blizinu siromašnima i izgradnju mira. Obljetnica njegova preminuća, 3. listopada 1226., prilika je za prisjećanje na put asiškoga sveca i poruku koju je ostavio svijetu.
Franjo se rodio u Asizu 1181. ili 1182. godine, u imućnoj obitelji trgovca Petra Bernardonea. Bio je vedar i darežljiv mladić, omiljen u društvu, koji je sanjao o viteštvu i slavi. Rat, zarobljeništvo i bolest postupno su promijenili njegov pogled na život. Sve se više povlačio u molitvu i tražio odgovor na pitanje što Bog želi od njega.
Važan trenutak njegova obraćenja bio je susret s gubavcem. Čovjeku kojega bi nekoć izbjegao sada se približio i iskazao mu milosrđe. U svojoj je Oporuci zapisao da mu se ono što mu je bilo gorko pretvorilo u slast duše i tijela. Susret s patnjom drugoga otvorio mu je put prema novome životu.
Moleći pred raspelom u crkvici svetoga Damjana, Franjo je primio poziv da obnovi Gospodinovu kuću. Najprije je popravljao ruševne crkvice, a njegovo je življenje Evanđelja s vremenom postalo poticajem za duhovnu obnovu Crkve. Odrekao se očeva imetka i izabrao siromaštvo, pouzdajući se u Božju providnost.
Ubrzo su mu se pridružili prvi drugovi. Nazvao ih je manjom braćom, želeći da žive ponizno, služe drugima i budu blizu siromašnima. Papa Inocent III. usmeno je odobrio njihov način života 1209. godine. Franjin je primjer nadahnuo i svetu Klaru, koja je krenula putem molitve i evanđeoskoga siromaštva.
U središtu Franjina života bio je Isus Krist. U Grecciu je 1223. godine uprizorio božićni prizor kako bi ljudima približio jednostavnost i siromaštvo Isusova rođenja. Godinu dana poslije, za vrijeme molitve na La Verni, primio je Kristove rane — stigme, znak njegove duboke povezanosti s raspetim Gospodinom.
Posljednje godine njegova života obilježile su bolest i patnja. Unatoč tome, sačuvao je zahvalnost i u Pjesmi stvorova hvalio Boga za ljepotu stvorenoga svijeta. Pred kraj života vratio se u Porcijunkulu, gdje je, okružen braćom, preminuo navečer 3. listopada 1226. godine. Smrt je prihvatio kao sestru, s pouzdanjem u Boga kojemu je predao svoj život. Dvije godine poslije proglašen je svetim.
Osamstota obljetnica njegova preminuća podsjeća na trajnu snagu toga svjedočanstva. Franjina jednostavnost, milosrđe i poštovanje prema stvorenjima ostaju poticaj za odgovorniji odnos prema ljudima i svijetu. Njegov život pokazuje kako osobno obraćenje može pokrenuti promjene čiji plodovi nadilaze vrijeme i mjesto u kojemu su započele.
