Sveti Ivan Trogirski, trogirski biskup talijanskoga podrijetla, bio je benediktinac, a danas ga Trogirani slave kao svojega zaštitnika. Spominje se u ispravama hrvatskih kraljeva, a u političkim nadmetanjima svojega vremena branio je hrvatske interese. Više o njegovu životu, djelovanju i štovanju donosimo u nastavku.
Ivan Trogirski (Iohannes Traguriensis) bio je trogirski biskup podrijetlom iz Italije. Rođen je oko 1034. godine u Rimu, a umro oko 1111. godine u Trogiru, kako navodi Hrvatski biografski leksikon.
Kamaldoljski ljetopisi potvrđuju da je bio benediktinac u Osoru na otoku Cresu. Njegovo strogo pridržavanje benediktinskoga Pravila zabilježeno je u djelu Život svetoga Ivana biskupa trogirskoga, osobito u opisu tjelesne pokore, među kojom se spominje i noćno bičevanje u moru pred biskupskim dvorom.
Djelovanje sv. Ivana Trogirskoga
U svojoj prvoj biskupskoj ispravi nazvan je rhetoricus, a u djelu Život svetoga Ivana biskupa trogirskoga istaknuta je njegova mladenačka dob u vrijeme dolaska u Trogir, kada je izabran za biskupa. Biskupsko ređenje primio je od splitskoga nadbiskupa Lovre, također osorskoga benediktinca, vjerojatno oko 1064. godine. Iz te je godine sačuvan i prvi spomen Ivana u ispravi o utemeljenju samostana sv. Dujma trogirskih benediktinki.
Nema razloga sumnjati da je prisustvovao krunidbi kralja Zvonimira, iako nije poznato koji su sve biskupi tada bili u solinskoj crkvi sv. Petra. Međutim, njegovo je ime zapisano među svjedocima isprave iz 1075. godine, kojom je novookrunjeni kralj Zvonimir potvrdio Trpimirovu darovnicu Splitskoj nadbiskupiji.
Ivan je zapisan i među svjedocima potvrde kojom je 1089. godine u Šibeniku kralj Stjepan II. osnažio Zvonimirovu darovnicu samostanu sv. Benedikta splitskih benediktinki.
Kao biskup sudjelovao je u političkim borbama za hrvatsku državu u razdoblju nestanka njezinih domaćih vladara i početka vlasti ugarskih kraljeva. Prema nekim izvorima, na čudesan je način obranio Zadar od napada ugarskih postrojbi predvođenih kraljem Kolomanom.
Štovanje sv. Ivana Trogirskoga
Sveti Ivan pokopan je na mjestu koje je u trogirskoj katedrali označeno natpisom u podu ispred bunara, između glavne i južne apside. Vjerojatno je nakon 1150. godine njegovo tijelo izvađeno iz groba te u sarkofagu smješteno u oltar sv. Kuzme i Damjana u južnoj apsidi.
Dan 14. studenoga u djelu Život svetoga Ivana biskupa trogirskoga opisan je kao dan pronalaska njegova groba i prijenosa tijela u oltar. Prema tome je događaju kanonski određen svečev blagdan. Budući da je sv. Ivan 1322. godine proglašen zaštitnikom grada Trogira, taj je dan postao i Danom grada.
Prvotni oltar ubrzo je srušen, ali je sarkofag sačuvan te je na novom oltaru postavljen u svečevu kapelu. Kapela se nalazi na sredini sjevernoga zida katedrale, a njezina gradnja i uređenje trajali su do 1681. godine.
Svečanost prijenosa svečevih moći održana je 4. svibnja 1681. godine, a Trogir i danas slavi obljetnicu prijenosa posmrtnih ostataka svojega zaštitnika. „Primišćenje” je jedan od četiriju glavnih blagdana koje stanovnici Trogira slave od davnina. Toga bi se dana grad posebno kitio i uređivao, priređivale su se različite svečanosti, a puk i plemstvo zajedno su sudjelovali u proslavi godišnjice prijenosa svečevih relikvija.
U spomen na događaj od 4. svibnja 1681. godine, svake se prve nedjelje u svibnju održavaju svečano misno slavlje i prigodna manifestacija.
Štovanje sv. Ivana redovito je prisutno na prostoru nekadašnje Trogirske biskupije, a povremeno se, u različitim razdobljima i pod različitim utjecajima, proširivalo i na Korčulu, Hvar, Šibenik, Zadar i Benevento.
Spisi prikupljeni radi dokazivanja Ivanove svetosti, kao ni papin proglas kojim je proglašen svetim, nisu sačuvani.
Od osamnaest čuda navedenih u djelu Život svetoga Ivana biskupa trogirskoga i u spisu iz vremena oko 1442. godine poznati su samo oni prikazi koji su sačuvani u likovnoj umjetnosti. Među njima su čudo brodoloma, čudo mise, Teodorovo viđenje i repatica koja je, uz prikaz grada Trogira, postala svečev ikonografski znak.
Prvi i najzaslužniji znanstveni proučavatelj svečeva života, djelovanja i štovanja bio je Trogiranin Ivan Lučić (Lucius), koji je ta istraživanja, vjerojatno još prije 1634. godine, započeo kao svoj prvi povijesni rad.
Što se dogodilo s Trogirskom biskupijom?
Trogirski biskup prvi se put spominje početkom 8. stoljeća. Međutim, od toga vremena do sredine 11. stoljeća, kada je za trogirskoga biskupa izabran sv. Ivan, nema sačuvanih spomena ni o toj biskupiji ni o njezinim biskupima.
Od vremena sv. Ivana Trogir je imao vlastite biskupe sve do 1821. godine, kada se Anton Pineli, posljednji u njihovu nizu, odrekao biskupske službe. Potom je 1830. godine, provedbom bule Locum Beati Petri iz 1818. godine, Trogirska biskupija ukinuta.
Trogir sa širom okolicom, Kaštelima i otočkim župama pripao je Splitskoj biskupiji, dok su dio njegova zapadnog primorja i zagorske župe pripali Šibenskoj biskupiji.
