Žena koja je u mladosti sebe smatrala ateisticom, postala je uzor kršćanskog majčinstva, hrabrosti i nade.
Crkva je 2025. službeno započela proces koji bi mogao dovesti do njezine beatifikacije.
Od ateizma do vjere
Ruth Van Kooy rođena je 19. ožujka 1957. u East Orangeu, u saveznoj državi New Jersey. Bila je dijete imigranata – otac joj je bio nizozemskog, a majka škotskog podrijetla.
Talentirana i ambiciozna, svirala je nekoliko instrumenata, pjevala u zborovima, režirala školske predstave i završila srednju školu s odličnim uspjehom. Ipak, u to vrijeme vjera nije imala mjesta u njezinu životu. Vjerovala je u razum, a ne u Boga.
Na Harvardu, gdje je studirala i zalažući se za legalizaciju pobačaja, upoznala je Michaela Pakaluka, inteligentnog studenta filozofije koji je, poput nje, tragao za istinom.
Oboje su se smatrali ateistima, ali nikada nisu prestali tražiti smisao. Zajedno su počeli čitati Bibliju, moliti se i promišljati o tome može li kršćanstvo biti istinito. Ta ih je potraga dovela do katoličke vjere. Na Badnjak 1980. Ruth je primljena u Katoličku crkvu sv. Pavla na Harvard Squareu, dok se Michael, kršten kao dijete, vratio prakticiranju svoje vjere.
Ubrzo su otkrili duhovnost Opusa Dei, koji je, kako su rekli, dao njihovim životima „vanjsku strukturu potrebnu za unutarnji rast“. Ruth je pronašla svetost u svakodnevici – u odgoju djece, kuhanju, razgovoru sa susjedima i svakodnevnom izgovaranju „da“ Bogu.
Glas života u svijetu koji ga je zaboravio
Majčinstvo je Ruth učinilo jednom od najvatrenijih zagovornica prava na život u Massachusettsu. Godine 1982., nakon što je slušala raspravu između predstavnika Nacionalnog odbora za pravo na život i NARAL-a, odlučila je djelovati. Na Harvardu je osnovala udrugu Human Rights Advocates, koja je ubrzo narasla na nekoliko stotina članova.
Kasnije je postala predsjednica udruge Massachusetts Citizens for Life, na čijem je čelu bila nekoliko godina. Njezini govori i debate postali su poznati diljem Sjedinjenih Država. Filozof i katolički apologet Peter Kreeft rekao je da su njezini govori bili „najučinkovitiji, najdirljiviji i najnadahnutiji koje je ikada čuo“. Ruth je strastveno branila život, ali nikada nije gubila vedrinu. „Više je voljela uvjeravati srcem, a ne vikanjem“, prisjećali su se njezini suradnici. Za nju je svako dijete – njezino ili tuđe – bilo Božje blago.
Kuća puna života
Godine 1988. obitelj Pakaluk preselila se u Worcester, u skroman dom bez tople vode i s tepisima starim četrdeset godina. No, taj je dom ubrzo postao središte radosti i zajedništva.
Djeca iz susjedstva zvala su Ruth „mamom s ulice“. Kuća je uvijek mirisala na svježe pečenje, bila ispunjena smijehom, a vrata su bila otvorena svima. Tko god bi došao, nije dobio samo obrok – nego iskustvo ljubavi.
„Imala je dar da se svatko osjeća potrebnim i voljenim“, prisjetio se njezin suprug Michael. Kad su jedne godine dobili neočekivani povrat poreza, Ruth je sve darovala u dobrotvorne svrhe. „Netko to treba više od nas“, jednostavno je rekla.
Križ majčinstva
Njihovo peto dijete, Thomas, preminulo je u dobi od samo sedam tjedana od sindroma iznenadne smrti dojenčadi. Ruth i Michael podnijeli su taj gubitak s vjerom i mirom koji su zadivili sve oko njih. Vidjeli su u tome sudioništvo u Kristovu križu. „Bila je to oštra, ali milosrdna milost“, rekao je Michael.
Dvije godine kasnije, dok je Ruth bila trudna sa šestim djetetom, dijagnosticiran joj je rak dojke. Odbila je odustati od majčinstva ili života. Tijekom kemoterapije vodila je vjeronauk, sudjelovala na župnim susretima i nastavila pomagati drugima. Voljela je do kraja.
„Najveća patnja je pomisao na smrt dok su mi djeca još tako mala“, priznala je. Unatoč svemu, ostala je spokojna: „Vjerujem da će Bog sve okrenuti na dobro, čak i ako to sada ne razumijem.“
Priprema za vječnost
Kad se bolest proširila na kosti i pluća, Ruth je znala da joj je kraj blizu. Tada je učinila nešto što mnoge i danas duboko dira: zamolila je svoga muža da se ponovno oženi – zbog njihove djece.
Čak je i sama predložila ženu koju je smatrala prikladnom – Catherine Hardy, kćer svojih prijatelja. Godinu dana nakon njezine smrti, Michael se doista oženio Catherine.
Ruth je preminula 23. rujna 1998. godine, okružena molitvom i svojom obitelji. Imala je 41 godinu. Više od tisuću ljudi prisustvovalo je njezinu sprovodu. Pokopana je u Worcesteru, u Massachusettsu.
„Život koji mi je Bog dao“
Vatikan je 2025. godine odobrio nihil obstat, čime je službeno otvoren proces beatifikacije Ruth Pakaluk. Crkva tako priznaje da je njezin život – iako kratak – bio potpuno uronjen u Boga. Ruth je doista voljela život – ne samo svoj, već svaki život koji je Bog povjerio svijetu. Učila je da se svetost ne rađa iz velikih gesta, nego iz vjernosti u malim stvarima.
„Ne postoji drugi put do sreće“, napisala je, „osim onog koji vodi kroz vjernost u malim stvarima.“
Preuzeto: vjera.hr
