Sveta Veronika Giuliani (1660. – 1727.) ubraja se među najveće mističarke Katoličke Crkve i najistaknutije svetice franjevačke obitelji. Kao klarisa kapucinka, kći svete Klare i duhovna baštinica sv. Franje Asiškoga, cijeli je svoj život usmjerila prema Kristu Raspetome, nastojeći ga ljubiti, nasljedovati i s njime se potpuno sjediniti. Gospodin ju je obdario izvanrednim mističnim darovima, među kojima posebno mjesto zauzimaju stigme – vidljivi znakovi Kristove muke.
Od djetinjstva obilježena Kristovim križem
Rođena je 27. prosinca 1660. godine u Mercatellu u Italiji kao Uršula Giuliani. Već u četvrtoj godini života ostala je bez majke. Na samrtnoj postelji majka je okupila svojih pet kćeri i svakoj od njih simbolično povjerila jednu od pet Kristovih rana. Najmlađoj Uršuli pripala je rana na Kristovu boku. Taj događaj ostavio je dubok trag u njezinu životu te je već od najranije dobi učila promatrati Kristovu ljubav kroz otajstvo njegova križa.
Nakon preseljenja u Piacenzu primila je sakramente potvrde i prve svete pričesti. Upravo tada počinje njezin intenzivan molitveni život, a u srcu se postupno rađa želja za potpunim predanjem Bogu.
Klarisa kapucinka – nasljedovateljica sv. Franje i sv. Klare
Sa sedamnaest godina stupila je u samostan klarisa kapucinki u Città di Castello te uzela redovničko ime Veronika. Kao redovnica Drugoga franjevačkog reda živjela je karizmu svete Klare Asiške u duhu sv. Franje, nastojeći vjerno živjeti evanđelje u siromaštvu, poslušnosti, poniznosti i neprestanoj molitvi.
Tijekom pedeset godina redovničkoga života obavljala je različite službe: bila je kuharica, pekarica, bolničarka, sakristanka, brinula se za samostansko rublje, više od trideset godina odgajala je novakinje, a posljednjih jedanaest godina života bila je opatica samostana.
Sve je svoje službe prihvaćala s istom ljubavlju, svjesna da se svetost ne ostvaruje izvanrednim djelima, nego vjernošću Bogu u svakodnevnim obvezama.
Franjevačka ljubav prema Kristu Raspetome
Središte života svete Veronike bio je Krist Raspeti. Poput sv. Franje Asiškoga, koji je na La Verni primio svete stigme, i ona je neprestano razmatrala Isusovu muku. U Raspetome je prepoznavala najveći izraz Božje ljubavi prema čovjeku.
Bog ju je postupno uvodio u sve dublje sudjelovanje u Kristovoj muci. Proživljavala je otajstva bičevanja, trnova krunjenja, križnoga puta i raspeća, a 1697. godine primila je stigme – vidljive znakove Kristovih rana. Time je postala jedna od najpoznatijih stigmatičarki u povijesti Crkve.
Za Veroniku stigme nisu bile povlastica niti razlog za ljudsku slavu. Naprotiv, doživljavala ih je kao poziv na još veću poniznost, pokoru i ljubav prema Kristu. Željela je da njezin život ostane skriven, a sve što je proživljavala prihvaćala je u šutnji i poslušnosti.
Sudionica Kristove muke
Osim mističnih iskustava, sveta Veronika nosila je i brojne tjelesne patnje. Imala je krhko zdravlje, trpjela je od kroničnih bolesti, a pred kraj života doživjela je i moždani udar. Sve je svoje boli prikazivala za obraćenje grešnika, posvećenje svećenika i dobrobit cijele Crkve.
Na poticaj ispovjednika zapisivala je svoja mistična iskustva. Tako je nastao opsežan Dnevnik, jedno od najvrjednijih djela katoličke mistične književnosti. U njemu jednostavno i iskreno opisuje svoje nutarnje borbe, kušnje, molitve i susrete s Gospodinom.
Papa Pio XI., nakon što je upoznao njezine spise, rekao je: „To nije svetica; to je velika svetica.“
Poruka za naše vrijeme
Život svete Veronike Giuliani snažan je podsjetnik da je križ put koji vodi uskrsnuću. Ona nas uči da se svetost ne sastoji u izvanrednim pojavama, nego u vjernom življenju evanđelja, prihvaćanju svakodnevnih križeva i potpunom pouzdanju u Božju ljubav.
Kao prava franjevka slijedila je put kojim su hodili sv. Franjo i sv. Klara Asiška – put poniznosti, siromaštva, pokore i radosnog predanja Kristu. Njezin život potvrđuje da se autentična franjevačka duhovnost uvijek rađa podno križa i vodi prema sve većoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Sveta Veronika Giuliani preminula je 9. srpnja 1727. godine u Città di Castello. Blaženom ju je 17. lipnja 1804. proglasio papa Pio VII., a svetom 26. svibnja 1839. papa Grgur XVI.
Neka zagovor ove velike franjevačke svetice pomogne i nama da, poput nje, u Kristu Raspetome prepoznamo izvor snage, nade i spasenja te da svakodnevno živimo evanđelje s ljubavlju, poniznošću i vjernošću.
