Javljamo braći Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, rodbini, prijateljima i znancima da je u KBC Firule u Splitu u utorak, 28. studenoga 2017., u 78. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva iznenada preminuo FRA VINKO PRLIĆ.
Misa zadušnica slavit će se u crkvi Sv. Franje u Imotskom u petak, 1. prosinca 2017. u 14 sati. Nakon mise obavit će se pokop na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.
Životopis
Fra Vinko Prlić rođen je 22. srpnja 1940. u Sovićima (župa Gorica) od oca Petra i majke Ive r. Vlašić. Osnovnu školu je završio u Sovićima (1947.-1955.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju i Zagrebu (1955.- 1960.). Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj (1962.-1967.).
U novicijat je stupio 7. srpnja 1957. na Visovcu, gdje je položio prve jednostavne zavjete 8. srpnja 1958. godine. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1963. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 13. srpnja 1966. u Makarskoj, a red prezbiterata primio je 14. srpnja 1966. u Makarskoj. Mladu misu proslavio je u župi Gorica 24. srpnja 1966. godine.
Službe
Metković (1967.-1973.) – župni vikar
Sinj (1973. – 1977.) – prefekt sjemeništa
Miljevci (1977. – 1982.) – župnik
Proložac (1982. – 1991.) – župnik
Imotski (1991. – 1997.) – gvardijan i župnik
Zmijavci (1997. – 2006.) – župnik
Runovići (2005. – 2005.) – privremeni upravitelj župe
Staševica (2006. – 2017.) – župnik
U župama je redovito uređivao i objavljivao župni list.
Nagrade i priznanja
- 1988. – Red hrvatskog pletera – dr. Franjo Tuđman
- 1992. – Priznanje su mu uručili gosp. Ben-Shachar Samuel, pukovnik Izraelske vojske i gosp. Raviv Tuvya, voditelj židovske agencije u Budimpešti
- 2012. – Grad Ploče – za životno djelo
- 2014. – Priznanje – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Mostar
preuzeto s: www.franjevci-split.hr
Isječak iz teksta objavljenog na stranicama grada Metkovića:
“…Fra Vinko je ostavio dubok trag u Metkoviću. Možda je imao sreću da je bio pomoćnikom legendarnome fra Mariju Jurišiću, tadašnjem župniku koji je nakon „stare garde“ župnika svoj pastoral otvorio svima, bez obzira na to jesu li bili vjernici ili ne. Njih su dvojica tih godina u Metkoviću „činili čuda“. Osjetili su medijsku popularnost koju je kod metkovske djece stolni tenis stekao nakon Svjetskoga prvenstva u Sarajevu 1973. i staru su zapuštenu prizemnicu u dvorištu župnoga dvora pretvorili u stolnotenisku dvoranu. Bila je to tema za hitan sastanak Općinskoga komiteta SKJ. U njihovo vrijeme vjeronauk je postao nešto više, naročito među srednjoškolcima. Obrađivale su se suvremene, životne teme pa su ga pohodili i mnogi koji to nikada nisu. Tiskali su župni list „Iskra“, koji je uz nužan vjerski sadržaj obilovao vijestima iz Metkovića i doline Neretve, Neretvanske krajine – kako je fra Mario uvijek nazivao naš uži zavičaj. Za njih nisu postojale velike i male vijesti. Bilježili su sve i tako nam od zaborava oteli mnoge pojedinosti iz našega grada i kraja. Upravo mi je „Iskra“ bila uzorom kada sam 2008. pokrenuo list „Metkovski vjesnik“. „Iskra“ je uzorom bila i pok. fra Vinku, koji je na svojoj posljednjoj župi – neretvanskoj Staševici (2006. – 2017.) uređivao župni list „Staševica“, i to vrlo kvalitetno.
Mi, koji pamtimo fra Vinka iz njegovih metkovskih dana, ponosni smo što smo bili njegovim suvremenicima pa stoga nastojmo na mlađe naraštaje prenijeti sjećanje na ljude poput fra Vinka, koji su naš grad oplemenili svojim djelovanjem…”
Ivica Puljan
