Početna Duhovna misao Korizma je vrijeme povratka sebi!

Korizma je vrijeme povratka sebi!

11 min read
138

Korizmeno vrijeme je vrijeme priprave koja nas oraspoložuje za jasniji kršćanski život i ono što nam je ostavio Gospodin. Svaka stvar u životu koja je bitna traži jednu rekapitulaciju. Stoga je korizma vrijeme povratka sebi.

Vrijeme prožeto iskustvom koji nas približava onom kojem smo povjerovali. Zato je korizma vrijeme kušnje i žrtve. Ne valja drugačije se niti izražavati jer ako kršćanin nije spreman na žrtvu onda ni ovo vrijeme na onoj osobnoj razini neće polučiti plodove koji su nam potrebni. Ponesen u Duhu kako kaže današnje evanđelje Krist odlazi u pustinju. S odlaskom u pustinju Krist pripravlja sebe u ljudskosti za Božansko djelo spasenja. Započinje umiranje starog čovjeka i rađanje novoga. Sve do tada svojim se bogosinovstvom suobličavao s čovještvom i prošao sve trenutke koje život nosi.  Od odrastanja, stjecanja znanja, svakodnevnog rada, svakodnevnih patnja, prolaska svakodnevne žege, supatništva, u gubitku poočima. Sve što je mogao proći prolazi. Prolazi kroz svakodnevna poniženja od sumještana, poruge. Sve što mi prolazimo svakodnevno prošao je i on. Da bi nadišao tu dimenziju koja je posala dijelom njega i kako bi mogao preuzeti savršenstvo i pokazati savršena čovjeka, čovjeka raja, čovjeka savršene ljubavi koja nadilazi svaki oblik prizemnosti, povlači se u pustinju. Biblijski pustinja ima toliko znakoviti odnos za razumijevanje spasenjske povijesti Izraela. Pustinja je mjesto generacijskog pročišćenja. Pustinja je mjesto objave i izvornog proročkog poslanja. Pustinja je ujedno mjesto kušnje i napasti. To je mjesto objave otkrivanja Boga i sotonskog napasništva. To je mjesto gdje ljudi ne prebivaju. Iako mi živimo u svakodnevnoj vrevi i uvijek smo u nekoj žurbi zapravo živimo u pustinji ljudskog duha u kojem je sve preuzelo važnost osim čovještva. Mjesto koje do tada nije napučeno ljudima odjednom je u ovoj civilizaciji postalo napučeno. „I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.“  Korizma je to vrijeme napokon.  Jer smo gladni onog izvornog što čovjeka čini čovjekom i što ga izdiže u dimenziju duhovnog.

Tri kušnje kojima đavao kuša Krista temeljne su i svakodnevne kušnje kojima i mi podliježemo. Napast kruha je tako u našem životu naglašena. Sve smo sveli na hedonističke susrete u kojima tražimo ugode. Porobljeni smo okusima i ukusima. Opijeni površnošću. Postali smo neutaživi tragatelji za uvijek nečim novim i sve je tako kratkog vijeka. Sve se svelo  na instant zadovoljstva koja čovjeka ponižavaju i zarobljavaju. Relacije smo sveli na iskorištavanje i svatko je postao objekt našeg egoističkog – hedonističkog zadovoljstva.  Ovo živimo toliko dugo vremena da nam je sve postalo svejedno, a duh smo zapustili i sve krize ovog vremena nisu ništa drugo doli kriza duha. No postoji odgovor i rješenje za ovu kušnju: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.« Dok u nama Božja riječ ne zaživi nema ni blagoslova. Nema ni zadovoljstva.

Druga napast – iskušavanje Boga. Đavao iskorištava Kristov svetopisamski odgovor za daljne napastovanje i to svetim pismom. Nema očitijeg đavolskog djela nego kada se umiješa u naše misli. Svakodnevno prolazimo stanja koja u nama proizvode potrebu Božje intervencije. Bilo da se radilo o egzistencijalnim poteškoćama, bolesti, ili očitovanja Boga na upućenim molitvama. U većini bezizlaznih situacija znamo reći; Ako si Bog ti to možeš učiniti. Iza svake životne situacije koja nam se ispriječila stoji za nas jedna važna stepenica koju valja prijeći. Sve je u životu dar. Ali isto tako Bog puno puta nema veze s našim situacijama jer ih svojim životom sami uzrokujemo. Nikad ne valja smetnuti s uma da je đavao onaj koji zavodi. Sposoban je i zna što bi htjeli činiti, zna i Sveto pismo, ali ga zbog svoje oholosti ne može živjeti. Svojim uvjeravanjima dovodi čovjeka na rub, a konačni cilj mu je uništenje čovjeka. Tražiti od Boga čuda nije potrebno jer svojim životom svjedočimo svekoliko Božje raspoloženje da u nama proizvodi čudesna djela. Samo ih valja prepoznati.

Treća i zadnja napast – vlast. Svi imamo potrebu iskazati svoju bliskost s nekima koji imaju vlast jer na taj način participiramo u vlasti. Koliko su nam prijatelji više u vlasti i mi smo važni i vladamo. Zapravo smo željni i moći i vlasti. Ne bi to toliko ni bilo loše ukoliko bi bilo za služenje drugima, no u većini se pretvoriti u služenju sebi. Ima jedna lijepa našam izreka koja kaže daj mu vlast i vidjet ćeš što vlast učini od čovjeka. Oni koji odjednom ovladaju više nas ne poznaju. Kao važni su ne smiju se družiti s malenima nevažnima. Važni su samo ako im mi dajemo važnosti. Stoga odvažite se porušiti važnima vlast i spoznat će te svu njihovu jadnost i nečovječnost. Svaki od njih traži smo jedno đavolski oblik obožavanja.»Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Korizmeno vrijeme je vrijeme vrednovanja i sebe i svijeta i ljudi oko sebe. To je vrijeme pročišćenja natruha koje su nam se uvukle u život. Vrijeme oslobađanja od loših relacija i poboljšanja duhovne kvalitete života. Stoga neka ovo vrijeme bude vrijeme vjerskog sazrijevanja. Oslobođeni od svega što nas koči da budemo sveti i neporočni. Oslobodimo se instant zadovoljstva i instant religioznosti. Oslobodimo se iskušavanja Boga. Oslobodimo se želje vladati nad drugim. Birajmo pokoru i žrtvu da nam postane pročišćenje za naše spasenje. Žrtva koju odabiremo kroz korizmu mora imati otvoreno ponizno srce za okajavanje i zadovoljštinu za grijehe te ulazak u dublju spoznaju samih sebe. Ohrabrite se i ne bojte. Učinite sve za svoj život da vam postane bolji i kvalitetniji i neka vas snaga milosti Božje vodi i hrabri. Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’«

don Damir Bistrić
duhovnost.net

Pogledajte još

FOTO Svečanom misom završena proslava jubileja ‘300 godina Župe sv. Ilije proroka’

Svečanim misnim slavljem kojega je predslavio mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit …