Ove godine obilježavamo 800. obljetnicu smrti sv. Franje Asiškoga. Preminuo je 3. listopada 1226. godine u Porcijunkuli, okružen svojom braćom, završivši zemaljski život koji je gotovo u cijelosti bio obilježen željom da što vjernije slijedi Isusa Krista i živi njegovo Evanđelje.
Ova velika obljetnica dolazi samo dvije godine nakon 2024., kada smo obilježili 800 godina od Franjina primanja svetih rana na brdu La Verni. Ta dva događaja pripadaju posljednjem razdoblju njegova života i na poseban su način povezana. Rane koje je primio 1224. godine bile su znak njegove duboke povezanosti s raspetim Kristom, kojemu je dvije godine poslije predao i svoj život.
Događaj na La Verni
Pred kraj ljeta 1224. godine Franjo se povukao na brdo La Vernu kako bi neko vrijeme proveo u samoći, postu i molitvi. To za njega nije bilo ništa neobično. Često se udaljavao od svakodnevnih poslova i tražio samotna mjesta na kojima je mogao biti u molitvi.
Njegovi životopisci govore da je tih dana osobito razmatrao Kristovu muku. U njemu je dugo živjela želja da što dublje upozna ljubav kojom je Krist ljubio čovjeka, ali i patnju koju je za njega podnio.
Franjevačka predaja sačuvala je molitvu u kojoj Franjo od Gospodina traži dvije milosti: da prije smrti, koliko je to čovjeku moguće, osjeti bol koju je Krist podnio u svojoj muci i ljubav kojom je prihvatio tu muku za nas.
Dok je jednoga jutra molio, imao je viđenje Serafa sa šest krila i u njemu lik Raspetoga. Nakon toga na njegovim rukama i nogama pojavili su se znakovi čavala, a na boku rana nalik Kristovoj rani od koplja. Franjevački izvori tako opisuju događaj koji je obilježio posljednje dvije godine njegova života.
O Franjinim ranama svjedoče njegovi prvi životopisci, među njima Toma Čelanski i sv. Bonaventura, kao i drugi rani franjevački izvori. O njima je nakon Franjine smrti pisao i brat Ilija. U franjevačkoj predaji Franjo se smatra prvim poznatim stigmatikom.
Rane su najprije bile u srcu
Ako želimo razumjeti što se dogodilo na La Verni, nije dovoljno promatrati samo rane na Franjinu tijelu. One su povezane s cijelim njegovim životnim putem.
Mnogo prije La Verne dogodio se njegov susret s Raspetim u crkvici sv. Damjana. Franjo je postupno otkrivao da Krista ne može samo promatrati i o njemu govoriti, nego da Evanđelje mora postati način njegova života.
Zato se odrekao sigurnosti koju mu je pružao dotadašnji život. Približio se siromašnima i gubavcima od kojih je nekoć zazirao. Obnavljao je zapuštene crkvice, živio jednostavno, propovijedao mir i pokoru, okupljao braću i sve više vremena provodio u molitvi. Posebno mjesto u njegovu životu imali su Euharistija i Kristova muka.
Njegovi životopisci zato povezuju vanjske rane s onim što se mnogo ranije dogodilo u njegovoj nutrini. Prije nego što su znakovi Kristove muke postali vidljivi na Franjinu tijelu, Krist je već bio duboko prisutan u njegovu srcu i životu.
U tome se nalazi i važna poruka za nas.
Od nas se ne traže izvanredni znakovi niti trebamo željeti ono što se dogodilo Franji. Ali njegov život pokazuje da susret s Kristom ne može ostati samo na riječima. Ako ozbiljno prihvaćamo Evanđelje, ono bi se trebalo prepoznavati i u načinu na koji živimo.
Možda će se to vidjeti u tome što ćemo nekome oprostiti, premda nam nije lako. U vremenu koje ćemo odvojiti za molitvu. U redovitijem pristupanju Euharistiji i ispovijedi. U pažnji prema bolesnom, starom ili osamljenom čovjeku. U tome što nećemo uzvratiti na uvredu ili što ćemo se zauzeti za nekoga koga drugi izbjegavaju. To su obične stvari, ali upravo se u njima vidi koliko je Evanđelje doista postalo dio našega života.
Franjin put ostaje otvoren
Osam stoljeća nakon Franjine smrti njegovo nasljedovanje Krista i dalje privlači ljude. Iza njega nisu ostali samo zapisi o jednom neobičnom svecu nego velika duhovna obitelj koja i danas nastoji živjeti Evanđelje nadahnuta njegovim primjerom.
Već za Franjina života njegov su način života željeli slijediti različiti ljudi. Jedni su ostavljali sve i pridruživali se braći, a druge je privukao put sv. Klare. Bilo je, međutim, i onih koji su imali svoje obitelji, poslove i svakodnevne obveze, ali su željeli živjeti istim evanđeoskim duhom. Iz toga se tijekom vremena razvila velika Franjevačka obitelj, kojoj pripada i Franjevački svjetovni red.
Upravo nam to pokazuje da Franjin put nije namijenjen samo redovnicima i redovnicama. Njegova jednostavnost, ljubav prema Kristu, blizina siromašnima, briga za mir među ljudima i želja za životom po Evanđelju mogu se živjeti i usred obitelji, na poslu i u svakodnevnim susretima s ljudima.
Zato obilježavanje 800. obljetnice njegova preminuća ne bi trebalo ostati samo na prisjećanju na događaje iz 1226. godine. To može biti prilika da ponovno upoznamo Franju, ali još više da preko njega ponovno otkrijemo Krista kojega je toliko ljubio.
Prije dvije godine, o 800. obljetnici stigmi, prisjećali smo se Franje na La Verni, obilježena Kristovim ranama. Ove godine prisjećamo se njegova prijelaza iz zemaljskog života u vječnost. Između ta dva događaja prošle su samo dvije godine, ali iza njih stoji cijeli jedan život predan Bogu.
Možda će nekoga upravo ova obljetnica potaknuti da prvi put ozbiljnije upozna sv. Franju. Netko će poželjeti više čitati o njegovu životu, netko pokušati jednostavnije i zauzetije živjeti Evanđelje, a netko možda otkriti i poziv da svoj kršćanski život dublje živi unutar neke od grana Franjevačke obitelji.
To bi vjerojatno bio i najbolji način obilježavanja ove obljetnice. Ne zaustaviti se samo na Franji, nego poput njega ponovno krenuti prema Kristu.
