Svetac koji je letio? Već sama ta tvrdnja zvuči nevjerojatno i teško je ne zastati kada je čujemo. A upravo je po tome sv. Josip Kupertinski postao poznat daleko izvan franjevačkih krugova. Za vrijeme molitve i dubokih zanosa, prema brojnim svjedočanstvima iz njegova života, znao se uzdići od zemlje. Zbog toga je dobio nadimak „leteći svetac“.
No kada se malo bolje upozna njegov život, otkriva se da je priča o letenju samo jedan, iako vrlo neobičan, njegov dio. Možda je još zanimljivije to što je čovjek kojega danas zazivaju učenici i studenti imao velikih poteškoća upravo s učenjem.
Josip se rodio 17. lipnja 1603. godine u Copertinu, gradiću na jugu Italije. Nije pripadao onima kojima sve ide lako. Imao je poteškoća s učenjem, a ni njegov put prema redovničkom životu nije bio jednostavan. Više je puta pokušavao ući u samostan, ali su ga odbijali smatrajući ga nedovoljno sposobnim.
Ipak nije odustao. Prihvaćao se poslova koje je mogao obavljati, a 1626. godine primili su ga franjevci konventualci. Silno je želio postati svećenik, no tada je ponovno naišao na teškoće. Učenje mu je išlo vrlo teško i uz mnogo truda sporo je napredovao. Na kraju je ipak prošao potrebnu pripravu te je 1628. godine zaređen za svećenika.
Kasnije će upravo taj čovjek, od kojega drugi nisu mnogo očekivali, postati cijenjen ispovjednik i duhovni savjetnik. Ljudi su mu dolazili tražeći razgovor, molitvu i savjet.
A onda su tu bili njegovi „letovi“.
Josip je bio čovjek duboke molitve i osobite ljubavi prema Euharistiji. Upravo za vrijeme svete mise, klanjanja pred Presvetim te o pojedinim blagdanima događali su mu se zanosi. Prema svjedočanstvima, ponekad bi bilo dovoljno da pogleda svetohranište ili neki sveti lik, ili da čuje riječi koje bi ga snažno podsjetile na Boga, pa bi uskliknuo, pao u duboki zanos, a u nekim slučajevima i uzdigao se od zemlje.
Jedan od najpoznatijih događaja zbio se na Veliki četvrtak. Franjevci su bili okupljeni na klanjanju pred Presvetim, a oltar je bio ukrašen cvijećem i svijećama. Kada je Josip ušao i pogledao prema svetohraništu, prema predaji uzdigao se iznad okupljene braće i našao kod oltara. Ondje je ostao u zanosu sve dok mu poglavar nije naredio da siđe.
Još je neobičniji događaj koji se povezuje s papom Urbanom VIII. Josip se, prema zapisima o njegovu životu, uzdigao od zemlje i u papinoj prisutnosti. Glas o franjevcu koji „leti“ počeo se širiti i teško je bilo zaustaviti znatiželjnike koji su ga željeli vidjeti.
Možemo samo zamisliti kakvu bi pozornost takav čovjek izazvao danas, u vrijeme mobitela i društvenih mreža.
Ali Josip nije uživao u toj popularnosti. Nije priređivao svoje zanose niti je želio da ljudi dolaze gledati njegove neobične darove. Naprotiv, sve mu je to stvaralo poteškoće. Poglavari su mu ponekad ograničavali sudjelovanje na zajedničkim slavljima kako njegovi zanosi ne bi ometali druge ili privlačili mnoštvo. Morao je prolaziti provjere, zabrane i razdoblja izolacije, što je prihvaćao poslušno i bez pobune.
Upravo tu priča o „letećem svecu“ postaje puno zanimljivija.
Nije najvažnije koliko se visoko Josip uzdizao od zemlje, nego što ga je prema nebu toliko privlačilo. U središtu njegovih zanosa nije bila želja da pokaže nešto neobično, nego Bog. Posebno ga je privlačila Euharistija.
Ostala je zabilježena i njegova lijepa usporedba s pticama. Govorio je kako se one spuštaju na zemlju da uzmu potrebnu hranu, a zatim se ponovno vraćaju u visine. Tako bi i čovjek trebao obavljati svoje svakodnevne dužnosti, ali ne dopustiti da ga zemaljske stvari toliko zaokupe da zaboravi Boga.
Možda se upravo u toj slici krije mnogo više o Josipu nego u svim pričama o njegovu lebdenju.
Nije teško razumjeti ni zašto su ga učenici i studenti s vremenom počeli zazivati kao svoga zaštitnika. Dobro je znao kako izgleda kada učenje teško ide. Znao je što znači kada drugi u tebe ne polažu velike nade i kada ti se čini da su tvoje sposobnosti premale za ono što želiš postići.
Naravno, zagovor sv. Josipa Kupertinskog nije zamjena za knjigu i učenje. Njegov život govori o nečemu drugome – o trudu i ustrajnosti, ali i o tome da neuspjeh ne određuje vrijednost čovjeka. Onaj kojega su smatrali nedovoljno sposobnim postao je svećenik, traženi ispovjednik i svetac.
Sveti Josip Kupertinski umro je u Osimu 17. rujna 1663. godine. Crkva je nakon njegove smrti pomno ispitivala njegov život i pojave koje su ga pratile. Proglašen je blaženim, a potom i svetim.
I danas će mnogi prvi put čuti za njega upravo zbog neobičnog naziva „leteći svetac“. Nema ništa loše u tome da nas neobična priča privuče. Važno je samo ne zaustaviti se na njoj.
Jer zanimljivije od pitanja kako je Josip Kupertinski mogao lebdjeti iznad zemlje jest ono što je nosio u sebi: veliku ljubav prema Bogu, Euharistiji i molitvi, poniznost u teškoćama i ustrajnost kada mu nije išlo.
Zato je dobar zagovornik učenicima i studentima, osobito pred ispite, ali i svima koji se zbog svojih slabosti ponekad osjećaju manje vrijednima. Njegov život pokazuje da ono što ljudi smatraju nedostatkom ne mora biti zapreka Bogu.
A priča o „letećem svecu“ na kraju nas ipak vraća na zemlju – na naše svakodnevne obveze, trud, molitvu i pouzdanje u Boga.
