U godini obilježavanja 800. obljetnice preminuća sv. Franje Asiškoga prisjećamo se svete Elizabete Ugarske, jedne od najpoznatijih franjevačkih svetica, koja je svoj život posvetila Bogu, obitelji i služenju siromasima. Njezin primjer i danas je posebno blizak članovima Franjevačkoga svjetovnog reda, čija je nebeska zaštitnica.

Sveta Elizabeta Ugarska rođena je 7. srpnja 1207. godine u Sárospataku u Ugarskoj, kao kći ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. i kraljice Gertrude. Već kao četverogodišnja djevojčica bila je zaručena za turingijskog grofa Ljudevita, za kojega se udala s četrnaest godina.

Iako je živjela na kneževskom dvoru, bogatstvo i raskoš nisu je udaljili od Boga. Brak je shvaćala kao poziv na svetost, a u suprugu Ljudevitu imala je veliku podršku. Njihov je zajednički život bio ispunjen ljubavlju, vjerom i brigom za druge. U sretnom, ali kratkom braku rodilo im se troje djece, koju je odgajala u kršćanskom duhu, nastojeći im usaditi ljubav prema Bogu i bližnjima.

U vrijeme kada su prvi franjevci stigli u Tiringiju, Elizabeta se upoznala s načinom života sv. Franje Asiškoga. Njegovo nasljedovanje siromašnoga Krista, jednostavnost i ljubav prema najmanjima duboko su je dotaknuli. I sama je nastojala živjeti evanđelje, ne samo riječima nego i konkretnim djelima milosrđa.

Posebno se brinula za siromahe, bolesnike i napuštene. Dijelila je hranu potrebitima, njegovala bolesne i osobno se brinula za one koje su drugi izbjegavali. Nije se ustručavala prati rane gubavcima niti posluživati najsiromašnije, premda je bila kneginja. U svakom je čovjeku nastojala prepoznati Krista.

Uz njezin život vezana je i poznata predaja o čudu s ružama. Pripovijeda se kako je jednoga dana nosila kruh siromasima, skriven ispod ogrtača. Kada su je upitali što nosi, kruh se, prema predaji, pretvorio u prekrasne ruže. Zato se sveta Elizabeta često prikazuje s kruhom i ružama, simbolima njezine ljubavi i velikodušnosti prema potrebitima.

Velika kušnja pogodila ju je 1227. godine, kada je njezin suprug Ljudevit preminuo na putu u križarski rat, dok je ona bila trudna s njihovim trećim djetetom. Nakon njegove smrti suočila se s brojnim teškoćama i gubitkom dotadašnjeg položaja. Ipak, nije izgubila pouzdanje u Boga. Nastavila je živjeti skromno, posvećujući se molitvi i pomaganju siromasima.

Posljednje godine života provela je u Marburgu, gdje je osnovala bolnicu i osobno njegovala bolesnike. Svojim životom pokazala je da svetost nije pridržana samo redovnicima i redovnicama, nego da se može živjeti i u braku, obitelji i svakodnevnim obvezama.

Sveta Elizabeta preminula je 17. studenoga 1231. godine, u dobi od samo 24 godine. Glas o njezinoj svetosti brzo se proširio pa ju je papa Grgur IX. već 1235. godine proglasio svetom.

Danas je častimo kao zaštitnicu Franjevačkoga svjetovnog reda i kršćanskoga Caritasa. Njezin život ostaje primjer kako se franjevačka duhovnost može živjeti u svijetu, kroz obiteljski život, jednostavnost, milosrđe i brigu za potrebite.

U godini 800. obljetnice preminuća sv. Franje Asiškoga sveta Elizabeta Ugarska podsjeća nas na ono što je i sam Franjo nastojao živjeti: ljubav prema Kristu koja se prepoznaje u ljubavi prema čovjeku, osobito onome koji je siromašan, bolestan ili zaboravljen.

Molitva svetoj Elizabeti Ugarskoj

U potpunom zajedništvu s mužem Ljudevitom
bila si brižna supruga i majka:
isprosi i nama plemenitu i srdačnu ljubav.

S teškim životnim kušnjama
suočila si se savršenom radošću:
izmoli nam darove radosti i mira
kad nam se drugi protive i ne razumiju nas.

Kad si ostala udovicom,
potpuno si se predala služenju Bogu i siromasima.

Kao kneginja i plemkinja ostala si slobodna
pred napadima raskoši i taštine:
pomozi nam da rastemo u toj unutarnjoj slobodi,
da možemo biti pažljivi na Božju riječ
i osjetljivi za potrebe naše braće i sestara.

Učini da i mi primimo milost blagoslivljanja i hvale,
zahvalni za velike darove koje bez prestanka primamo
od Božje velikodušnosti.

Amen.

Sveta Elizabeto Ugarska, moli za nas!

Podijeli...